Još je Slobodan Jovanović, u svojim klasičnim predavanjima „O državi”, dao određenje koje studenti humanističkih i društvenih disciplina ponavljaju do danas: „U svakoj državi moraju postojati ova tri elementa: ljudi, teritorija i izvesna vlast koja te ljude drži zajedno na toj teritoriji. Da u državi mora biti ljudi, jasno je već po tome što je država jedna ljudska zajednica.”
Tvrdnja da su ljudi element državnosti jer je država ljudska zajednica ne predstavlja banalnu tautologiju već izraz humanističke svijesti: baš zato što čovjek jeste posebno biće – zajednica koju on obrazuje nosi u sebi poseban karakter – razlikuje se od prirode i životinja onako kako se čovjek razlikuje od njih. Što opet znači da kada čovjek prestaje da sebe vidi posebnim u odnosu na životinjski svijet – i država predstavlja da ima smisla.
Naravno, ono najočiglednije značenje – državi su, da bi postojala, neophodni ljudi – stoji kao logički nepobitna tvrdnja. Opet: ljudi koji žive u jednoj državi nisu samo statistički broj, već zauvijek vrijedi ono što je još Platon spoznao i izrekao: „Jedan polis ne sačinjavaju zgrade i ne brane zidovi. Već ljudi, građani”. Hrišćansko poimanje političkog bi se nadovezalo na Platona opomenom da „ako Gospod neće sačuvati grad, uzalud ne spava straža”. Nešto je u državi čovjekovo, a nešto, opet, Božije.
No koliko je čovjekovo? I čija je država odgovornost? Naravno: svakog njenog građanina, tj. svakog pripadnika jednog zavjetnog naroda koji gradi tu državu ili, ukoliko mu se integracije ne dozvoljavaju, države. Pa ipak: „Kome je mnogo dato, od njega će se mnogo i tražiti” (Lk. 12,48), kaže Bogočovjek. Može li nam se zato desiti da države koje smo stekli izgubimo ne zbog UČK terora, ili zveckanja oružjem iz Sarajeva, već zbog toga što dezorijentisani ulazimo u HHI vijek prihvativši ono što Slobodan Vladušić naziva neofeudalizmom?
Koncept je vrlo životan i vidljiv: u svijetu se napušta koncept ljudskog dostojanstva – zasnovan na hrišćanskoj ideji o čovjeku koji je stvoren po slici i prilici Božijoj i biću toliko dragom Bogu da je Sin Božiji postao „čovjek u svemu osim u grijehu”. Ljudski rod se ubrzano razdjeljuje na povlašćenu „vlastelu” koja će novcem – prema Hararijevoj distopiji – moći da sebi priušti i „nesmrtnost” (s jedne strane), i na „mase” biočestica, potrošnih ljudskih bića čije dostojanstvo neće ni postojati (s druge strane). Novi feudalizam, dakle, podrazumijeva „blagorodne” gospodare i zamjenjive dijelove ekonomskog i političkog mehanizma.
Neofeudalna paradigma prva je asocijacija ako ste ovih dana u jednim banjalučkim novinama pročitali članak u kome je demografska „struka” ponudila rješenje za smanjenje broja stanovnika u Srpskoj – doseljavanje! Odakle, doduše, nije rečeno, ali u Srpskoj nemamo čak ni rusko-ukrajinski talas. U Foči, recimo, već imamo nepalske radnike na kineskim hidrocentralama koje se grade na nekada srpskim rijekama. Na Medicinskom fakultetu studiraju djeca iz Indije i Bangladeša – zasada su tu samo da okončaju studije, ali ako uzmemo u obzir migraciju ljekarskog kadra ka Zapadu, treba da očekujemo da će neko od gostiju ostati da nas liječi. Naravno, migracija je uvijek bilo. No lakoća s kojom se neofeudalci odnose prema nama (kad zatreba kmetova i zanatlija – dotične dovesti!) podsjeća samo na ruske ljetopise kada uzdišu nad činjenicom da su Mongoli nakon razorenja drevne Rusije sve zanatlije odveli u Mongloliju.
Nepobitna je činjenica da smo danas nevitalna nacija. Sve naše iluzije i kulturna lutanja došla su na naplatu. Život, tj. istorija nastaju na presjeku duha i materije. Duh daje smisao tijelu, ali ne može bez tijela. Otuda u svakoj kulturi načelo života – smislene vitalnosti – može da oživotvori materiju: državu, ekonomiju, društvo, ali ne vrijedi obratno. Kultura može da dođe do ivice opstanka sa užasno malom materijalnom osnovom (primjer: srpska kultura za vrijeme osmanskog ropstva, ruska kultura za vrijeme tatarskog jarma), ali materijalna osnova ne može da zamijeni odgovor na pitanje – čemu živjeti?
Decenijama se kod nas ponavljala ekonomska mantra o potrebi da država finansijski pomaže višedjetne porodice. Ovo ubjeđenje je odgovaralo opštem, materijalističkom konsenzusu epohe koji kaže: „Sve se može kupiti – više novca, više djece” (iako se statistika odavno pokazivala da vrijedi obratno – materijalno potentnija društva njeguju egomanijakalnu okrenutost sebi, pa manjak radne snage nadoknađuju „uvozom”). No, nije trebalo pomagati samo novcem već izgraditi kulturni obrazac u kome će čovjek biti preči od novca.
Jer uzalud čak i novac tamo gdje je sve, čitava kulturna paradigma, okrenuto protiv porodice, tamo gdje sve drugo govori protiv obavezivanja, žrtvovanja, sebedavanja. Epohalni duh koji kaže „ugrabi što više” ne može se prevariti medijskim prividima. Kada politička elita, u neutaživoj gramzivoj oholosti bahato grabi sebi (stideći se sve manje, pa i hvaleći se bezobzirnošću), niko nije lud da povjeruje da će neka televizijska akcija pa čak ni „sistemska mjera” promijeniti stvar. Da zaista vjeruju u svoje slogane – naši političari bi i sami imali višedjetne porodice i doživljavali državu ne kao porodični feud već roditeljskom ljubavlju koja ne poznaje „svoju” i „tuđu” djecu.
No, tome je kraj: neofeudalizam je s vremenom potpuno prestrukturisao srpsko drušvto u svim našim državama. Srednja klasa čili između:
Iako je neofeudalizam prvenstveno zapadni izum, Kolektivni zapad danas i dalje ima dovoljno jaku medijsku mašineriju koja produkuje kulturnu iluziju ne samo o prosperitetnom i uređenom, već i bar donekle egalitarnom društvu. To je razlog zašto se tamo iseljavaju i zanatlije i situirani ljudi – srpsko sebepoimanje oduvijek je podrazumijevalo jednu vrstu zavjetne egalitarnosti: vožd pa i kralj je jedan od nas, prvi među jednakima.
Društveno raslojavanje – naročito u slučaju Srpske – opasnije je od političkih pritisaka. Sarajevo nas homogenizuje, a politički i društveni talog koji, manipulišući svetinjom Srpstva, puni svoje džepove – fragmentiše, uništava i prazni Srpsku. Možda srpski političari brane „državu”, pojmljenu kao posjed – ali dok odbrane državu, uništite društvo.
Mi nemamo političku elitu, a sve druge su nam potrošene ili nisu nastale. Između ostalog, i zato što ona politička ima potrebu da svaku – kulturnu i duhovnu – upregne i iskoristi kao zabavljački dekor. Starom feudalizmu je – za podršku njegovoj političkoj metafizici – bila neophodna duhovna kultura. Neofeudalizmu su za podršku dekadenciji potrebni – zabava i amnezija. Zato oni ne samo da ne razumiju, već im nije ni potrebna kultura.
Naravno, sam koncept političke elite upitan je i vrlo uslovan. Naše političke elite uglavnom vode porijeklo sa društvenog dna ili iz onog dijela nekadašnje srednje klase koji se na vrijeme prestrojio prema dekadentnom duhu kulture grabljenja i potrošnje (time se, uostalom, i objašnjava „efikasnost” prilikom „prvobitne akumulacije kapitala”, kako se stručno naziva početna krađa, onaj „prvi milion” o čijem se porijeklu ne pita). Kulturna inercija ni ovdje nam nije naklonjena.
Krah humanističkog koncepta kulture označava kraj mogućnosti da potomci budu plemenitiji i prosvećeniji ljudi od očeva: zato su kralj Petar Karađorđević i knjaz Mihailo Obrenović mogli da se dese tada – ali ne i danas.
Preokretanje kulturne i civilizacijske paradigme i dalje nije na vidiku – i pored ambisa nuklearnog rata. Preokret bi zahtijevao čudo koje još nije na pomolu – sebespoznaju naših vinovnika propasti da nas vode u nestanak raslojavanjem i podjarmljivanjem. No, ljudi se teško odriču stečene imovine, prava i vlasti nad drugim ljudima. Neofeudalizam je nastao u srcu Megalopolisa, u Švabovom loncu, ali on je i te kako naša stvarnost.
Pravoslavni svijet i dalje je kulturni vazal Kolektivnog zapada – pravoslavlje zato ni u ruskom, ni u srpskom društvu još uvijek nije promijenilo biopolitičku katastrofu koju živimo, nije postalo vezivno tkivo i okvir kojim ćemo se odgurnuti sa ivice na kojoj se nalazimo.
Rat je. Stižu izvještaji s fronta. No srpski i ruski narod će početi da pobjeđuju u trenutku kada nam se društva konsoliduju – samim tim će se konsolidovati i naše države. Pobijedićemo samo ako i kada se Srba i Rusa počne rađati više nego što ih umire. Kada zajednica pobjedi unutrašnje sile koje je razaraju. Već po tom uspjehu znaćemo da će potomci biti bolji od nas.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Pečat
Naslovna fotografija: vamedia.info
BONUS VIDEO:
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Tarik Cyril Amar
Rachel Marsden
Bradley Blankenship
Michael Kwet
visit website
