Dok pišem uvek sam srećan. Čovek ne može dobro pisati ako je sjeban. To vam verovatno niko nije rekao. Dostojevski je izuzetak, ali pitanje je u čemu je on nalazio inspiraciju i zašto ga je ruka svrbela.
Skriven u svom suterenu daleko od svega, ja kucam po tastaturi i volim svoje čitaoce. Ne da bih im se uvukao u bulju, već ih vidim kao svoje sapatnike, a sebe kao Don Kihota. Taj osećaj da vodiš već unapred izgubljenu bitku mi se sviđa. Mnogo.
Sinoć sam ponovo slušao "Velikog Inkvizitora" od Dostojevskog. Za one neupućene... Isus se vraća na zemlju i počinje ponovo da pomaže ljudima, a onda nailazi na Velikog Inkvizitora (starca)! On ga zatvara u tamnicu i želi da ga spali na lomači. Zašto?
Priča nam govori da starac bolje poznaje ljudsku prirodu od Isusa. On zna da će im sloboda koju im Isus daje dovesti do neizbežnog sukoba i da je narodu potrebna kontrola i čvrsta ruka!
Poenta ovog bloga mi izmiče, ali ja ga pišem frenetično u frci da će ga sutra ugasiti. U meni se prepliću Dejan Stanković i Drago, Nsarski i Fikser. Kako kaže Rambo "počeo si publiku na patetiku da hvataš", a nije tako. Ja više nemam ništa što bi moglo bilo koga na bilo šta da hvata. Meni je svejedno i ne plašim se tog osećaja.
Jednom sam na jednom letu upoznao poznatog francuskog pisca srpskog porekla. Rekao mi je da NIKADA ne personaléizujem svoje pitanje i da sve prebacim u trece lice! Jebi ga! Francuska je to ali ja sam zaljubljen u naseg Valjarevica koji sve to demantuje na, za mene, najlepsi moguci nacim.
Došla mi je žena sa posla, idem da postavim večeru...