Da li se sećate Siniše Vučinića? Slažem se da bi ga bilo najbolje zaboraviti, ali Srbija je tako ustrojena da se korov ne samo zaliva, već se institutski kultiviše i usavršava.

Siniša je vrsta pirevine koja je posejana početkom devedesetih, prskana specijalnim hebricidima na raznim ratištima bivših bratskih republika, onda presađena da u matici ulepša ili zagadi političku floru, zatim nakalemljena na crveno-crnu koaliciju pred njen pad da bi crveno bilo još crvenije, a crno pred njim pobelelo.

Ni demokratske promene nisu mogle da ga efikasno opleve, a kada se nešto ne iščupa iz korena, ono se posle kraćeg ili dužeg perioda oporavka, vraća u još gorem, štetnijem i otpornijem obliku.

Ovaj politički krpiguz stvarao je, delio i napuštao dvocifren broj organizacija (paravojnih, parapolitičkih), a logično utočište rekordera tog soja jeste trenutno vladajuća organizaciona „crna-rupa“ koja takav talenat ne samo da primećuje, već traži i nagrađuje.

Siniša je bio nacionalni obnovitelj, svesrpski preporoditelj, monarhistički konzervativac, levičarski rojalista, radikal, arkanovac, julovac, socijalista…

Čovek zadatka, logoreični galamdžija, agresivni zanesenjak-idealni proizvod specijalnih odeljenja bezbednosnih službi, politički GMO iz posebnog semeništa za trovanje sopstvenog naroda parohijalnim nacionalizmom i ekstremnim šovinizmom, srpski kukolj za srpsko žito.

Genetskim inžinjeringom današnje štetočine su sofisticiranije, adaptabilnije, ali jednako otrovne i mnogo opasnije. Sinišu sam naveo kao lice sa razglednice jednog vremena koje je uništilo živote stotinama hiljada ljudi.

Ali, on je preživeo i doživeo da ga danas predstavljaju kao biznismena, ratnika, političara, analitičara…

Današnje Siniše je malo teže prepoznati jer nisu tako glasne, razbarušene, upadljive.

Lice današnjeg vremena bi mogao naprimer da bude Đorđe David.

Hm, otkud on u ovoj priči, zapitali bi se mnogi, posebno oni koji ga znaju iz kolažnih emisija Grand i Pink produkcije kao kršnog deliju moćnog glasa, tetovaža i bicepsa.

Ne krijem da je on bio jedan od junaka moje rane mladosti kada se pojavio sa dugom, paučinastom kosom ispred slavne postave Generacije pet.

Zbog njega i Lazara Ristovskog (klavijaturista, ne mešati sa SNS Lazom) pre trideset godina sam pustio sam kosu do ramena, formirao bend i maštao da zasviram na koncertima poput Hajdučke česme ili R’N’R Forever (želja mi se ostvarila na Zaječarskoj gitarijadi).

Đorđe je bio sve ono što je mojoj generaciji bilo potrebno-dugokos u eri ćelavaca, roker u doba dizelaša, buntovnik u vreme poslušnika, grlat u vreme ćutologa, original u vreme švercera.

Još bolje-iskusni rok-vukovi dali su mu šansu da bude pevač kultnog sastava, da muzičkoj sceni ubrizga novi impuls, da generaciji bez broja Generacija pet pokaže kako se pravi buka.
Ali,avaj.

Estrada i politika su u Srbiji sijamski blizanci. Svako ko je nov, ko štrči, ko se naglo iili pre vremena uzdigne i ko se dohvati mikrofona, pomisli da je ili Gilan ili Kenedi. Svakoga laskavci uzdignu do stratosfere, grupi devojke mu napumpaju ego, žeton novinari iskrive ogledalo i uvećaju odraz.

„Neću napadati opoziciju. Idem dalje, napadaću narod“: Autorski tekst Aleksandra Dikića

Đorđe je uz teške reči napustio matičnu grupu i pokušao da nastavi sam, ubeđen da je on vaskrsao velikana, da njemu, a ne hitovima kliče publika, da je on sam zvezda, a ne deo sazvežđa. Kakva sličnost sa nadobudnim politikantima koji napuštaju matične organizacije misleći da su one neuspešne jer ne prepoznaju njihov dar i potiskuju njihove ambicije. Nesposobni da sagledaju svoja ograničenja i mane, sopstvenu neuspešnost pravdaju kolektivnom.

Znate li barem jednu pesmu Đorđa Davida?

Ovo nije trik pitanje. Da li ste nekada otpevušili njegov refren, kupili njegov album, pogledali njegov spot? Ne mučite se, naravno da niste.

Njegovo poslednje „ostvarenje“ bila je pesma koju je drugi komponovao, drugi napisao tekst, drugi otpevao, a radi se o vanvremenskom hitu alternativnog poluboga Milana Mladenovića „Par godina za nas“.

Ipak, to Đorđu ne smeta da sebe doživljava i ujedno se predstavlja kao rok ikona i legitimni predstavnik urbane BG scene.

Posebno uverljivo to radi na neonskom podijumu ružičaste televizije, kao član žirija kome predsedava Saša Popović, a terciraju mu poznate „rok“ vedete Ceca, Viki, Mili i ostali.

Rok preletač neodoljivo podseća na svoje političke pandane, pogotovo na one koji su se kitili tuđem perjem (obično Đinđićevim), kleli se u demokratske promene, pokušavali soliranjem da imitiraju svoje lažne idole, da bi na kraju završili u vladajućoj Grand produkciji (ne zaboraviti da su naprednjaci uz „Kursadžije“ osvojili vlast).

Đorđe je u Grandu paravan i simulacija, pokušaj da se dopre i do onih sa drugačijim ukusom, do onih koji su gadljivi na cajke, alergični na dvojku, iritabilni na trilere.

Ono što su Krstić, Čomić, Vesić i Kena Vučiću, to je Đorđe David Saši Popoviću.

Pomenuti četverac sa novim kormilarem je nekada bio deo velikog demokratskog pokreta (kao Đorđe u rokenrolu), bili rame uz rame sa hodajućim legendama (Đinđićem), napustili svoje okruženje uz moralne vratolomije, prodali sebe i svoju prošlost i postali politička bižuterija, nešto što na nešto samo liči,samo podseća, a zapravo je to nešto jedno veliko-ništa.

Kada govorimo o preletačima neophodno je jedno razjašnjenje.

Rang preletača ne meri se brojem stranaka koje je promenio, već brojem prelaska ideološko-političke linije fronta.

Nije preletač, u izvornom smislu te reči, neko ko pređe iz jedne u drugu opozicionu stranku, već onaj ko se menja onako kako se menja vlast, pa se u istu učlanjuje.
Da ne bude zabune, ima Đorđa ne samo kod demokrata.

On je višegodišnja dugolisna livadarka koja uspeva na svim talasima političkog spektra.

Vučićeva Srbija je državoidni Frankenštajn: Lični stav Aleksandra Dikića

Najnoviji usevi ovih izbora, direktno iz RDB laboratorije i njihovih institutskih gajbica za ekstenzivnu proizvodnju su MI-glas iz naroda.

Tamo ima i Siniše i Đorđa.

Lako ćete ih prepoznati ne samo po biografijama, već po ponašanju, rečniku, ambicijama.

Na toj livadi rastu razne svračice, muhari, poponaci, palamide koje će sutra da palamude u skupštini o Majdanima, zelenookim vanzemaljcima i ratnoj privredi.

Ima svega. Za svakog po nešto, za Vučića sve.

Niko od njih nije mogao sam ništa da napravi, kao što to nije uspeo ni Đorđe.

Ali uz pravog menadžera i pravu produkciju možete pronaći svoj put do zvezda, ili barem do skupštine.

Glas iz naroda biće prava narodna muzika za Vođine uši, a zna se po čijim će notama pevati i po čijim uputstvima igrati.

Siniša, bez ijednog političkog uspeha, je danas deo političke elite, Đorđe je bez ijednog hita danas sudija u najgledanijoj muzičkoj emisiji.

Zar ćete se iznenaditi kada večite političke luzere sutra vidite u vladi?

Srbija je zemlja čuda, polako se pretvara u zemlju čudovišta.

Autor je lekar subspecijalista

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ime *

Komentar


QOSHE - Žitije Đorđa Davida: Lični stav Aleksandra Dikića - Aleksandar Dikić
menu_open
Columnists Actual . Favourites . Archive
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Žitije Đorđa Davida: Lični stav Aleksandra Dikića

4 0
30.01.2024

Da li se sećate Siniše Vučinića? Slažem se da bi ga bilo najbolje zaboraviti, ali Srbija je tako ustrojena da se korov ne samo zaliva, već se institutski kultiviše i usavršava.

Siniša je vrsta pirevine koja je posejana početkom devedesetih, prskana specijalnim hebricidima na raznim ratištima bivših bratskih republika, onda presađena da u matici ulepša ili zagadi političku floru, zatim nakalemljena na crveno-crnu koaliciju pred njen pad da bi crveno bilo još crvenije, a crno pred njim pobelelo.

Ni demokratske promene nisu mogle da ga efikasno opleve, a kada se nešto ne iščupa iz korena, ono se posle kraćeg ili dužeg perioda oporavka, vraća u još gorem, štetnijem i otpornijem obliku.

Ovaj politički krpiguz stvarao je, delio i napuštao dvocifren broj organizacija (paravojnih, parapolitičkih), a logično utočište rekordera tog soja jeste trenutno vladajuća organizaciona „crna-rupa“ koja takav talenat ne samo da primećuje, već traži i nagrađuje.

Siniša je bio nacionalni obnovitelj, svesrpski preporoditelj, monarhistički konzervativac, levičarski rojalista, radikal, arkanovac, julovac, socijalista…

Čovek zadatka, logoreični galamdžija, agresivni zanesenjak-idealni proizvod specijalnih odeljenja bezbednosnih službi, politički GMO iz posebnog semeništa za trovanje sopstvenog naroda parohijalnim nacionalizmom i ekstremnim šovinizmom, srpski kukolj za srpsko žito.

Genetskim inžinjeringom današnje štetočine su sofisticiranije, adaptabilnije, ali jednako otrovne i mnogo opasnije. Sinišu sam naveo kao lice sa razglednice jednog vremena koje je uništilo živote stotinama hiljada ljudi.

Ali, on je preživeo i doživeo da ga danas predstavljaju kao biznismena, ratnika, političara, analitičara…

Današnje Siniše je malo teže prepoznati jer nisu tako glasne, razbarušene, upadljive.

Lice današnjeg vremena bi mogao........

© Danas


Get it on Google Play