Odrastao sam u porodici koja je bila delimično popovska i kompletno vernička, i gde se Božić slavio čak i u vremenima kada su zbog toga streljali, kako danas mnogi zamišljaju to doba. Tačnije, kako danas mnogi izmišljaju to doba.

Niko iz familija Milojković i Petrović nije streljan zbog proslave Uskrsa, Božića, Đurđevdana ili Svetog Nikole u vreme SFRJ, niti zato što su u to doba svu decu još u pelenama krstili, niti zato što decu na dan krsne slave nisu puštali u školu iako u to doba tako nešto nije bilo predviđeno zakonom.

Pradeda je bio najpre sveštenik u Crkvi Svetog Đorđa na Čukarici, potom se zamonašio i postao iguman-arhimandrit manastira Vavedenje na Topčideru.

Deda je bio direktor patrijaršijske upravne kancelarije i školski drug patrijarha Germana, sa kojim je kao petnaestogodišnjak prešao Albaniju.

Kako je Vučić podržao Tomu da umre od gladi

Rođeni brat očevog oca, dede Radiše, bio je pop u selu Karan kod Užica.

Baka je bila članica Prvog beogradskog pevačkog društva pa sam svake nedelje sedeo na galeriji Saborne crkve u Beogradu, gde je bakin hor pevao tokom bogosluženja.

„Očenaš“ i „Himnu Svetom Savi“ odmalena sam znao bolje od pionirske zakletve, i sve je to bilo lepo dok nisu počele vesele devedesete, kada sam shvatio da je verovanje u Boga, otkad ja pamtim, među Srbima bilo iskreno samo u socijalizmu.

Posle je vera postala isključivo obavezan modni detalj, a crkva se pretvorila u atraktivnu marketinšku agenciju za promociju sopstvenih usluga.

Te sam sve manje verovao u crkvu, sve više u vremensku prognozu, dok je Bog tu nastradao ni kriv ni dužan, pošto su ga ovozemaljski predstavnici propisno izblamirali.

Najpre sam negde početkom devedesetih zatekao našeg paroha kako osveštava kockarnicu nekog novopečenog kriminalca koja se nalazila u našem komšiluku.

Saznao sam i da sveštenici imaju tarifu kao da su vodoinstalateri kada sam na vratima jedne lokalne crkve video pravi pravcati cenovnik u nemačkim markama: „Svećenje vodice 20 DM, panaija 30 DM, venčanje 60 DM, ukop 100 DM…“

Dr Branimir Nestorović, stend ap koroničar

Pa se desilo čudo – neki primerci iz moje popovske familije počeli su vremenom manje da veruju u Boga jer nisu mogli da poveruju da je Bog stvorio ovoliku količinu antihrista koji se kunu u Hrista.

I koji se bave antisvetosavskim delatnostima – lažu, kradu, podmićuju, kunu, varaju – a crkva ih i pored toga smatra divnim svetosavcima, svetosavcima za primer, pa im ponekad udeli i koju gramatu, specijalnu povelju kojom potvrde da pravoslavlje može da postane poslednje utočište svakog antihrista.

Samo je bitno da se dobitnik gramate teatralno krsti i teatralno slavi slavu i teatralno donira crkvu i teatralno kači krst na retrovizor.

Naša velika, mrsna, pravoslavna nacija tako ovaj Božić dočekuje u državi koja se bavi organizovanom hrišćanskom krađom izbora, a crkva o tome ne pušta ni glasa, pa se posle čudimo što je od nas i Bog izgleda digo ruke.

Vaistinu!

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ime *

Komentar


QOSHE - U zemlji hrišćanskih antihrista: Božićna poslanica glavnog urednika Danasa - Dragoljub Petrović
menu_open
Columnists Actual . Favourites . Archive
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

U zemlji hrišćanskih antihrista: Božićna poslanica glavnog urednika Danasa

9 83
06.01.2024

Odrastao sam u porodici koja je bila delimično popovska i kompletno vernička, i gde se Božić slavio čak i u vremenima kada su zbog toga streljali, kako danas mnogi zamišljaju to doba. Tačnije, kako danas mnogi izmišljaju to doba.

Niko iz familija Milojković i Petrović nije streljan zbog proslave Uskrsa, Božića, Đurđevdana ili Svetog Nikole u vreme SFRJ, niti zato što su u to doba svu decu još u pelenama krstili, niti zato što decu na dan krsne slave nisu puštali u školu iako u to doba tako nešto nije bilo predviđeno zakonom.

Pradeda je bio najpre sveštenik u Crkvi Svetog Đorđa na Čukarici, potom se zamonašio i postao iguman-arhimandrit manastira Vavedenje na Topčideru.

Deda je bio direktor patrijaršijske upravne kancelarije i školski drug patrijarha Germana, sa kojim je kao petnaestogodišnjak prešao........

© Danas


Get it on Google Play