Nacionalističke tenzije koje se u javni prostor putem političkih mitingovanja i galame izlijevaju među narod svoju radikalnu manifestaciju kod nas doživljavaju posebno u toku vjerskih praznika. Iako proklamovano vrijeme mira i blagdanske blagosti, te poruke koje se sa govornica šalju od vjerskih i svjetovnih poglavara načelno jesu upućene u pravcu stišavanja svakog oblika mržnje i netrpeljivosti prema drugom, ono što se kao fakt iz godine u godinu, a posebno u razdoblju pojačanih tektonskih etnonacionalnih pomjeranja, pokazuje jeste činjenica da mnogi građani ove zemlje proslavu vjerskih praznika konfesije kojoj pripadaju doživljavaju kao trenutak kada bi trebali pokazati onu najradikalniju, mrzilačku stranu svog postojanja usmjerenu prema onima koji ne pripadaju njihovom religijskom svjetonazoru. Drugim riječima, umjesto svjetlosti i bogobojažljivosti, na scenu stupaju mračnjački porivi da se slaveći i veličajući svoje nužno mora prokazati i ugroziti ono drugo, koje se, nekako, u vrijeme praznovanja čini kao ono što smeta homogenom tkivu mononacionalnog praznovanja. Uzmemo li u obzir da aktuelni trenutak nosi sa sobom obilje opasnih poruka, koje se svakodnevno forsiraju kako bi se istakla nemogućnost opstojnosti ovog društva, sa svim njegovim razlikama i kontradikcijama, ispada da vlastodršci koriste, uz pomoć svojih vjerskih sljedbenika, vrijeme praznika kako bi dodatno pojačali nacionalističku isključivost, odnosno izvršili što dublju demarkaciju i udaljavanje građana ove zemlje na osnovu njihovog intimnog odnosa sa onostranim.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
I tu dolazimo do onog najšizofrenijeg trenutka stvarnosti u kojoj mi živimo. Načelno, svaka religijska pripadnost u svojoj osnovi morala bi sadržati čistoću srca i nesputani protok ljubavi prema svakom ljudskom biću na ovoj planeti, bez obzira na to da li ona pripada našoj, bilo kojoj drugoj ili ni jednoj religijskoj skupini. Ono što svakog vjerujućeg čovjeka čini takvim, jeste prije svega njegov odnos prema onima koji su drugi i koji ne spadaju u okvire običajnosti jednog vjerujućeg kruga. I vjernik bi kao takav u dubini svog bića morao imati otvorenost prema svakome ko iz ovih ili onih razloga ne obilježava one dane koji su njemu bitni. Štaviše, on bi prema tim ljudima trebao osjećati onaj najveći stepen milosti, jer su posrijedi druga ljudska bića koja sa njim dijele život, vrijeme i prostor. A to su, ako se vjerujući ikad latio za knjigu koju slijedi, najvažniji postulati bivanja vjernikom, a također i bivanja čovjekom koji svoj odnos sa bogom ne vidi kao permanentnu borbu protiv onih koji nisu okrenuti tom njegovom bogu. To što oni ne dijele naše iskustvo vjerovanja ili vjeruju na svoj način, ne bi smjelo ni u kom slučaju biti problematizirano kao nešto što bilo kako ugrožava ili na bilo koji način smeta. Onaj koji istinski vjeruje, na tom svom putu bi se prije svega drugog morao rukovoditi mišlju da njegovo vjerovanje ne znači isijavanje ničega negativnog i lošeg prema nekome drugom. Ako njegovo vjerovanje znači ukidanje prava drugom da slobodno postoji i osjeća se zaštićeno, onda to vjerovanje po svim religijskim postulatima jeste pogrešno i stoga predstavlja iznevjeravanje temelja na kojim počiva samo vjerovanje.
Nedavna nacionalistička divljanja u Podrinju, koja se već godinama unazad u vrijeme proslave pravoslavnog Božića potenciraju, pokazuju koliko je ova zemlja unazađena u svemu onome što je predstavljalo njenu dobrosusjedsku logiku zajedničkog egzistiranja u okolnostima multikonfesionalnog društva kakvo naše jeste. Poruke koje su posljednjih dana poslate, unošenje straha među povratnike, najogavnije guslarije koje pozivaju na ubijanja i etnička čišćenja, pokazatelj su u kojoj je mjeri religija ovdje postala otrovna strijela i faktor razdvajanja ljudi. Ali, uzmemo li u obzir u kojem obimu je etnonacionalna politička klika srasla sa religijskom klikom koja svoju opstojnost vidi jedino kao razdvajanje i udaljavanje ljudi, jasno nam je da ono što sijemo na kraju žanjemo kao najbesprizornije refleksije tog sraza. Nema čistoće bilo kakvog vjerovanja ako je ono ikad usmjereno da povrijedi drugog, vjerovati znači prihvatiti drugog, a svaki oblik nasilja sam po sebi predstavlja izdaju i degradaciju i samog čovjeka koji vjeruje i religijske zajednice kojoj pripada.
Božićne (zlo)radosti
11
0
11.01.2024
Nacionalističke tenzije koje se u javni prostor putem političkih mitingovanja i galame izlijevaju među narod svoju radikalnu manifestaciju kod nas doživljavaju posebno u toku vjerskih praznika. Iako proklamovano vrijeme mira i blagdanske blagosti, te poruke koje se sa govornica šalju od vjerskih i svjetovnih poglavara načelno jesu upućene u pravcu stišavanja svakog oblika mržnje i netrpeljivosti prema drugom, ono što se kao fakt iz godine u godinu, a posebno u razdoblju pojačanih tektonskih etnonacionalnih pomjeranja, pokazuje jeste činjenica da mnogi građani ove zemlje proslavu vjerskih praznika konfesije kojoj pripadaju doživljavaju kao trenutak kada bi trebali pokazati onu najradikalniju, mrzilačku stranu svog postojanja usmjerenu prema onima koji ne pripadaju njihovom religijskom svjetonazoru. Drugim riječima, umjesto svjetlosti i bogobojažljivosti, na scenu stupaju mračnjački porivi da se slaveći i veličajući svoje nužno mora prokazati i ugroziti ono drugo, koje se, nekako, u vrijeme praznovanja čini kao ono što smeta homogenom tkivu mononacionalnog praznovanja.........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Andrew Mitrovica
Mort Laitner
Ali Fathollah-Nejad
Rami G Khouri
Nikkei Editorial
