Morbidno i krajnje šizofreno djeluje zaglušujuća retorika najava novih, navodno mogućih, ratnih sukoba na prostoru naše zemlje koja se intenzivira posljednjih mjeseci. Ta količina neodgovornosti, zasipanja strahom i unošenje opštih nemira među stanovništvo, kako kroz zapaljive izjave nosilaca najvećih funkcija vlasti, preko ataka kriptopatriota putem društvenih mreža, sve do potpomognute medijske falange koja nekritički, bez imalo svijesti i savjesti, prenosi sve te frenetične glasine, predstavlja samo dno trenutka u kojem živimo, te jeste suštinski poraz svakog smisla i razuma. Istina, mi smo na ovu vrstu pošasti već odavno oguglali i navikli, svaki put kada se trebaju pokušati pomjeriti neke krupnije stvari unutar ove države, ili se predizborno treba sluditi šaka preostalih ljudi koja ovdje još boravi, upinju se, Ćopićevim riječima, oni crni konji i crni konjanici kako bi još jednom najavljivali neku novu apokalipsu i priskrbili si manevarski prostor da još jednom zastrašivanjem ostvare svoje podle naume. Drugim riječima, licitiranje ratom, famozni pozivi na odbranu države ili prijetnje disolucijom, koliko god se doimali strašnima, nose sa sobom po pravilu neku naoko nevidljivu obmanu koja se treba provesti, pa se otuda još jednom raskopavaju oni najtraumatičniji slojevi naše povijesti kako bi se uspostavila dimna zavjesa i skrenulo pažnju, da bi one tajno dogovorene agende bile provedene daleko od svake građanske reakcije i propitivanja.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Međutim, ono što je posebno frapantno i odvratno u svoj ovoj spinerskoj i poluinformatorskoj gunguli jeste lakoća sa kojom se prijeti, sa kojom se dozivaju nove etničke klanice, način na koji se bez ikakve odgovornosti u javnom prostoru izgovaraju riječi rat, sukob i sve pripadajuće konstrukcije iz instrumentarija ratnohuškačkog diskursa. Dobro je poznata stvar da smo mi višedecenijski zarobljeni u kulturi smrti i mraka, u neprestanom vraćanju na tačke rasapa devedesetih, nespremni da se jednom konačno sudarimo sa stvarnošću, sa faktima kakvo ovo društvo jeste, te šta se u njegovim postdejtonskim okvirima može zaista uraditi da bi ona gola egzistencija bila kudikamo humanija i prihvatljivija za čovjeka. Umjesto toga, razvila se jedna posebna vrsta uživanja u stanju napetosti, u okvirima permanentne destrukcije i nemira, jer koliko god da možda jesmo svjesni razine prevare koja nam se svakodnevno servira, mi po inerciji etnonacionalizma pristajemo iznova i iznova na tu igru. Dijelimo se, postajemo navijači i podržavaoci tog zlokobnog cirkusa, saučestvujemo zauzimajući strane bez bilo kakve revalorizacije onoga što jeste šira slika našeg stanja i događaja koji to stanje prate. Razvlačenje pameti u tom je procesu jedna od najistrajnijih taktika vladajućih, sa jedne strane, do juče smo bili oduševljeni otvaranjem pregovora za pristupanje Evropskoj uniji, da bismo, sa druge strane, već danas mi iznova bili gurani u istu onu retoriku koja nam iz tame šapuće da je rat, evo ga samo što nije, ponovo tu. I tako je već trideset godina, svrstavamo se, zauzimamo pozicije, homogeniziramo se po liniji nacionalnog, bez da pokušamo domisliti bilo kakvo alternativno viđenje, neku zraku svjetlosti da je normalnost u ovoj zemlji moguća.
I ma kako se glasalo u UN-u povodom rezolucije o Srebrenici, jasno nam je svima da ona neće ništa promijeniti u našoj nemogućnosti da se suočimo sami sa sobom, da jednom konačno okrenemo neki novi list, sagledamo prošlost na način na koji ćemo iz nje izvlačiti pouke da sebi nikad više ne dopustimo nešto slično. Ovako posmatrano, ma šta se u New Yorku odlučilo, jasno je da ćemo mi i dalje ostati zarobljeni u tom istom krčagu, da će se ljudi ubijeni u Srebrenici koristiti za dnevnopolitička potkusurivanja dok se ova zemlja survava u svakom smislu u provaliju i besmisao. Da smo željeli nešto promijeniti, ne bismo ratne zločince godinama slavili kao heroje, ne bismo zločine koristili za potpirivanje nove mržnje, već bismo se istinski pogledali u oči, pojmili razine užasa koje smo sebi devedesetih počinili i glasno, bez skrivenih namjera, rekli: nikad više.
U svemu ovome, naravno, posebno nećemo obratiti pažnju i prozrijeti one vanjske faktore koji, želeći skrenuti pažnju sa aktuelnih genocida, kao što je onaj u Gazi, iznova bacaju okrvavljenu rukavicu na našu teritoriju i puštaju nas da se gložimo, pa možda iz toga izvuku i neku novu mogućnost sukoba. Dok mi ovdje na terenu radimo sve da tome doprinesemo. Kao da ni zere pameti nemamo.
Crni konji i crni konjanici
26
1
25.04.2024
Morbidno i krajnje šizofreno djeluje zaglušujuća retorika najava novih, navodno mogućih, ratnih sukoba na prostoru naše zemlje koja se intenzivira posljednjih mjeseci. Ta količina neodgovornosti, zasipanja strahom i unošenje opštih nemira među stanovništvo, kako kroz zapaljive izjave nosilaca najvećih funkcija vlasti, preko ataka kriptopatriota putem društvenih mreža, sve do potpomognute medijske falange koja nekritički, bez imalo svijesti i savjesti, prenosi sve te frenetične glasine, predstavlja samo dno trenutka u kojem živimo, te jeste suštinski poraz svakog smisla i razuma. Istina, mi smo na ovu vrstu pošasti već odavno oguglali i navikli, svaki put kada se trebaju pokušati pomjeriti neke krupnije stvari unutar ove države, ili se predizborno treba sluditi šaka preostalih ljudi koja ovdje još boravi, upinju se, Ćopićevim riječima, oni crni konji i crni konjanici kako bi još jednom najavljivali neku novu apokalipsu i priskrbili si manevarski prostor da još jednom zastrašivanjem ostvare svoje podle naume. Drugim riječima, licitiranje ratom, famozni pozivi na odbranu države ili prijetnje disolucijom, koliko god se........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Donald Low
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
