U Zagrebu je u devedesetoj godini preminuo pjesnik Danijel Dragojević. Odlazak ovog pjesnika za mnoge od nas, čini se, doživljen je kao odlazak nekoga ko je svojta i ko je blizak. I to svojta i blizak u jednoj tački susretanja sa nedvojbenom veličinom onoga što je bila snaga njegove riječi, koja je okupljala, malim podzemnim kanalima veza spajala sve one ljude koji još vjeruju da ljudska riječ izgovorena u haosu našeg postojanja jeste najtananija muzika bića. To nije bila tuga, to je bilo pomjeranje srca koje u ritmu njegovih stihova pjeva tužbalicu upućenu zvijezdama i moru. Odjednom se ta mala javnost privržena poeziji diljem nekadašnje Jugoslavije povezivala u njegovoj pjesmi kao u ogledalu sebstva, pred kojim se može ogledati sav smisao bivanja pjesnikom i bivanja čovjekom.

Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:

Malo je u našem jeziku, kada kažem naš jezik, mislim na cijeli četveroimeni štokavski jezik južnoslovenskih naroda, ikada bilo takvih književnih veličina, koje su svojim književnim darom, ali i ljudskom jednostavnošću ostavile za života tako veliki trag trepereći........

© Oslobođenje