U istoriji je najgore uvijek pred nama. To istoriju čini zanimljivom, zbog toga je i mrzimo i ne uspijevamo da je se oslobodimo.
Emil Cioran
Opšte je poznata stvar da je odnos prema istoriji i njenim refleksijama u ovoj zemlji najčešće višak mitomanskih predstava i nastojanja da se ono što su slavni ili manje slavni dijelovi naše prošlosti uključi u našu sadašnjost kao njen neporecivi saučesnik. Dakako, prošlost u svakom smislu utiče i učestvuje u onome što mi jesmo danas, ali ona nije ono što jeste danas. Otuda opetovana naša nastojanja da se ono što se dogodilo u bližoj ili daljoj prošlosti uključi kao faktor koji kreira naše sada, koji određuje meritume vrijednosti i djelovanja, djeluje kao nastojanje da se aktuelna stvarnost, isprazna kakva jeste, podgrije na vatri zamršenih istorijskih kontradikcija kako bi se kao takva osnažila za ovovremena razračunavanja i sukobljavanja. Istorija u tom okviru, njene ličnosti i događaji, postaju naši neprestani saputnici, mi prošlost nikad ne ostavljamo u prošlosti, već je sa sobom vučemo kao teret naše nemogućnosti da osmislimo neki novi model življenja, koji će prošlost poštivati u onoj mjeri u kojoj se ona u racionalnim civilizacijskim okvirima poštuje, ali joj neće robovati.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Kada kažem robovati, onda, prije svega, mislim na neprestanu potrebu da se prekopavanjem po jarugama istorije odričemo onoga što je naša aktuelna egzistencija. Baveći se i trveći oko onoga što je prošlo, i na šta nema povratka, kao društvo i kao kultura propuštamo svaku priliku da osmislimo svoje mjesto i svoju ulogu u svijetu kakav ovaj naš jeste. Jasnije govoreći, zarad tvrdoglavog očuvanja i daljeg potenciranja naših povijesnih vrzinih kola odričemo se sadašnjice, zanemarujemo budućnost i ono što možemo učiniti kako bi to vrijeme koje dolazi bilo bar malo dostojnije i humanije prema čovjeku u odnosu na ono što je naše sada.
Mi nemamo jedinstven stav ni o jednom događaju iz prošlosti, zarobljeni smo u krajnostima koje društvenu klimu permanentno bombarduju razlozima za udaljavanja i produbljivanja razlika, dok se pitanja kulture sjećanja i komemoriranja događaja iz prošlosti uzimaju kao alati kojima se mapiraju uglavnom jednoperspektivni, isključivi narativi. Otuda se neprestano vrtimo u istom krugu, presipamo iz šupljeg u prazno istoriju, ne bismo li iz toga iskristalisali neku sitnu korist i dokazali svoje pravo prvenstva u odnosu na druge. Jako rijetko, gotovo nikad prošlost ne posmatramo kroz one spojnice koje su nas povezivale, svaki povratak u ona vremena koja su nam prethodila kao društvo koristimo kako bismo bildali razlike i netrpeljivosti. Tako je sa svim aktuelnim narativima u BiH, ma koji aspekt prošlosti da razmatramo i uključujemo u društveno-političku logiku, krajnji rezultat svakog takvog nastojanja je porazna slika etnonacionalno defragmentariziranog društva koje za trideset godina od kraja rata nije uspjelo da porodi ni jednu tačku koja bi bila faktor integracije i okupljanja. Sve to proizlazi iz našeg ogromnog licemjerja, naše nesposobnosti da se sa onim temama koje čine kičmu našeg supostojanja ovdje suočimo i uhvatimo ukoštac. Da jednom konačno bez pikova i katanaca iskreno pogledamo jedni druge u oči, zapitamo se šta smo mi to jedni drugima, koji su naši zajednički interesi, imamo li uopšte bilo kakvu viziju izgradnje zajednice u kojoj se primat etnonacionalnog neće uzdizati na pijedestal božanstva kojem se kao zlatnom teletu klanjamo.
Činjenica da je Grad Sarajevo, sa gradonačelnicom na čelu koja se u posljednje vrijeme prevashodno posvetila spomeničkom neimarstvu, miješajući i babe i žabe i Kazane i Tvrtka, donio odluku da u park pored Druge gimnazije postavi tenkoliki spomenik ratnom herojstvu spada u red iznesenih fantazmi kojima se i dalje nastavlja njegovati kultura sjećanja na principima potpuno negativne javne manifestacije i simboličkog čemera. Ne želim ovdje uopšte problematizirati opetovanu potrebu da se na svakom metru izgradi poneki spomenik koji će mapirati grad i istaknuti njegovu ratnu prošlost i patnju kao jedine njegove neupitne vrijednosti, ali moram istaći da je ideja o postavljanju tenka, ma kakvu mu simboliku i nivoe značenja gradonačelnica učitavala, jedan čin militarizacije kulture sjećanja. Da budem do kraja jasan, ma kakav taj tenk bio i ma šta nekome predstavljao, on i dalje jeste prije svega tenk.
Šta nam to govori, prije svega da još nismo ni blizu u stanju misliti našu kulturu sjećanja kao prostor koji će ljude okupljati, koja će nam služiti da zbacimo sve koprene sukoba i mržnje. Bez potrebe da univerzalnim, opštekosmičkim vizijama spomenika dobijemo memorijale koji će opominjati i graditi povjerenje među ljudima, iznova ćemo imati mimoilaženja i nemogućnost bilo kakvog pomirenja i usaglašavanja naših kompliciranih povijesnih odnosa.
Spomenici i čemu oni služe
8
0
15.12.2023
U istoriji je najgore uvijek pred nama. To istoriju čini zanimljivom, zbog toga je i mrzimo i ne uspijevamo da je se oslobodimo.
Emil Cioran
Opšte je poznata stvar da je odnos prema istoriji i njenim refleksijama u ovoj zemlji najčešće višak mitomanskih predstava i nastojanja da se ono što su slavni ili manje slavni dijelovi naše prošlosti uključi u našu sadašnjost kao njen neporecivi saučesnik. Dakako, prošlost u svakom smislu utiče i učestvuje u onome što mi jesmo danas, ali ona nije ono što jeste danas. Otuda opetovana naša nastojanja da se ono što se dogodilo u bližoj ili daljoj prošlosti uključi kao faktor koji kreira naše sada, koji određuje meritume vrijednosti i djelovanja, djeluje kao nastojanje da se aktuelna stvarnost, isprazna kakva jeste, podgrije na vatri zamršenih istorijskih kontradikcija kako bi se kao takva osnažila za ovovremena razračunavanja i sukobljavanja. Istorija u tom okviru, njene ličnosti i događaji, postaju naši neprestani saputnici, mi prošlost nikad ne ostavljamo u prošlosti, već je sa sobom vučemo kao teret naše nemogućnosti da osmislimo neki novi model življenja, koji će prošlost poštivati u onoj mjeri u kojoj se ona u racionalnim........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Andrew Mitrovica
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
