Sve ono što se događa u hrvatskom društvu i na javnoj te političkoj sceni posljednji skoro mjesec, točnije od užasavajućeg zločina Hamasa koji je potaknuo osvetnički val i lanac zločina od strane izraelske vojske prema Gazi, nezapamćeno je od devedesetih godina. Pa čak ni tada društvo nije bilo na ovaj način politički fragmentirano i razbijeno kao što je danas. U to vrijeme postojala je čitava lepeza nacionalista, od liberalno-domobranskih, do onih s krajnje desnice, koji su podržavali Tuđmanov režim, dok su s druge strane stajali malobrojniji liberalno-lijevo orijentirani građani te predstavnici manje ili više proskribiranih manjina. Takva jasna podjela na ovoj temi je iščeznula, a ono što se ukazalo kao službeni stav Hrvatske u svjetskoj javnosti o ovom pitanju, jeste svrstavanje protiv rezolucije u UN-u koja je pozvala na prekid vatre, zajedno s još trinaest zemalja, među kojima su i SAD i Izrael. To je, naravno, potaknulo novi niz reakcija i unutrašnjih previranja, od Milanovićevog protivljenja takvom glasanju, do političkih komentara i još ranijih podjela na antifašističkoj sceni.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Za razumijevanje odnosa Hrvatske, koja nije niti priznala Palestinu, prema Izraelu treba se vratiti na prapočetak, odnosno na Franju Tuđmana i njegovu revizionističku knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti” u kojoj je prvi počeo s relativizacijom karaktera jasenovačkog logora, ali i s evidentnim umanjivanjem brojki tamo ubijenih ljudi, zbog čega je neke dijelove knjige morao izbaciti iz američkog izdanja i zbog čega je naišao na negodovanje u židovskoj zajednici. Ostao je iz tog vremena zapamćen i njegov osvrt na špekulacije o vlastitom židovskom porijeklu, koje je negirao, zaključivši kako mu ni supruga na svu sreću nije Srpkinja, ni Židovka. I tu je krenulo. Bez obzira na to što je sam Tuđman Hrvatsku ustavno definirao kao nasljednicu ZAVNOH-a, što ona u pravnom smislu svakako jeste bila, društvena i politička atmosfera jeste bila takva da se zemlja ponašala kao da je nasljednica NDH. To je stvorilo opravdani osjećaj srama na ljevici, a jedna od manifestacija tog srama jeste i činjenica da je tolike ljude patrijarh Porfirije toliko dugo uspijevao zavesti za vrijeme boravka u Zagrebu.
Na desnici je pak, uključujući crkvu, nakon Tuđmanovog odlaska i iživljavanja pravaškog neoustaškog ludila iz devedesetih, nastupilo vrijeme relativizacije i donekle suptilnije rehabilitacije NDH. Naime, budući da je i njima postalo jasno kako se Pavelićev režim ne može tek tako oprati od grijeha, napravilo se sve da se obim zločina i ideološki karakter NDH i ustaškog pokreta što više umanje i relativiziraju, paralelno s ozloglašavanjem partizana i izmišljanjem nekakvog poslijeratnog logora u Jasenovcu. Sve s ciljem da se još jednom potpuno potisne genocid nad Srbima, a onaj nad Židovima proglasi kao činjenicu na koju sama NDH nije imala bitnog utjecaja, jer ga je morala provesti po zahtjevu Nijemaca. Odatle se kompletna desnica, zajedno s crkvom i HDZ-om, počela s nekakvom vrstom priznanja odnositi isključivo prema holokaustu, izgradivši ujedno kontinuiranu i blisku suradnju s izraelskom desnicom. Tako je i kardinal Bozanić svojevremeno uspio na nagovor Slavka Goldsteina otići u Jasenovac i krenuti prema Bogdanovićevom cvijetu, da bi se na pola puta okrenuo, bez da je išta na tom mjestu rekao. Ali je par godina nakon toga, na Dan sjećanja na žrtve holokausta postavio veliki transparent na zagrebačkoj katedrali povodom tog datuma. Kolinda Grabar Kitarović je također imenovala Natašu Jovičić, tadašnju direktoricu Javnog spomen-područja Jasenovac, za posebnu savjetnicu za holokaust. Revizionistički režiser Jakov Sedlar počeo je snimati filmove u Izraelu, nakon što je Anto Đapić, čelnik pravaške proustaške desnice, tamo već prokrčio put, a Dragan Primorac i dobar dio hadezeovskih visokih dužnosnika krenuo uzgajati znanstvene veze s Izraelom. Na koncu, kao logična nadopuna svim tim procesima dogodio se i dolazak Amira Grossa Kabirija u Mostar te njegova potpuna isprepletenost s bosanskohercegovačkim HDZ-om.
Sve to nije puno pomoglo obračunu s neoustaštvom u zemlji, budući da su sve vlade ustrajno odbijale staviti ustaško znakovlje i pozdrav van zakona, na čemu je židovska zajednica posebno inzistirala, ostavivši tako antifašističku ljevicu da bude jedini saveznik mahom lijevoj židovskoj zajednici u zemlji. Razloge glasanja Hrvatske u UN-u na način na koji je glasala treba tražiti u kombinaciji navedenih faktora.
No, ono što jeste novost je to da je, nakon logičnih javnih propalestinskih prosvjeda s ljevice koji su došli nakon odmazde Izraela nad Gazom, pa i humanističkog priopćenja čelnika Antifašističke lige Zorana Pusića, kompletna židovska zajednica, uključujući Židovsku općinu Zagreb, ali i vjersku zajednicu Bet Izrael, napustila Antifašističku ligu i zapravo se razišla s ljudima s kojima se desetljećima nalazila na istoj strani, dok su istovremeno mediji skloni HDZ-u i kolumnisti te političari s desnice, poput Nine Raspudića, krenuli u otvoreni napad na ljevicu u duhu devedesetih, dodatno potežući paralelu između Hamasovih aktualnih žrtava i žrtava Hrvata iz srednje Bosne u ratu između HVO-a i Armije BiH. U tome se, pored Raspudića, istaknuo i Boris Havel. Štoviše, Vlado Šoljić je neki dan na suđenje Ivici Rajiću i doslovno rekao da mu je Hamas ubijao vojnike.
Tako smo dobili jednu novu fragmentaciju u društvu, s gotovo suspendiranom mogućnošću dijaloga, koju je pokušao prekinuti Saša Kosanović tribinom u Privredniku, na kojoj su mišljenja i stavove sučelili Ivo Goldstein i novinar Jerko Bakotin. Tako se ipak pokazalo da je nekakva normalna rasprava moguća, ali opet na marginama i u prostoru manjinske zajednice i opet sa zaključkom da je na liberalnoj ljevici ili preciznije između liberala i ljevice nešto vjerovatno i trajno puknulo nakon ovoga.
Hrvatska, Izrael i društveni lomovi
10
0
03.11.2023
Sve ono što se događa u hrvatskom društvu i na javnoj te političkoj sceni posljednji skoro mjesec, točnije od užasavajućeg zločina Hamasa koji je potaknuo osvetnički val i lanac zločina od strane izraelske vojske prema Gazi, nezapamćeno je od devedesetih godina. Pa čak ni tada društvo nije bilo na ovaj način politički fragmentirano i razbijeno kao što je danas. U to vrijeme postojala je čitava lepeza nacionalista, od liberalno-domobranskih, do onih s krajnje desnice, koji su podržavali Tuđmanov režim, dok su s druge strane stajali malobrojniji liberalno-lijevo orijentirani građani te predstavnici manje ili više proskribiranih manjina. Takva jasna podjela na ovoj temi je iščeznula, a ono što se ukazalo kao službeni stav Hrvatske u svjetskoj javnosti o ovom pitanju, jeste svrstavanje protiv rezolucije u UN-u koja je pozvala na prekid vatre, zajedno s još trinaest zemalja, među kojima su i SAD i Izrael. To je, naravno, potaknulo novi niz reakcija i unutrašnjih previranja, od Milanovićevog protivljenja takvom glasanju, do političkih komentara i još ranijih podjela na antifašističkoj sceni.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Za razumijevanje odnosa Hrvatske, koja nije niti priznala Palestinu, prema Izraelu treba se vratiti na prapočetak, odnosno na Franju Tuđmana i njegovu revizionističku knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti” u kojoj je prvi počeo s relativizacijom karaktera jasenovačkog logora, ali i s evidentnim........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Andrew Mitrovica
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
