Iako nije ni glavna teza, ni cilj ovog teksta, pisati o tome kako bračni par Raspudić predstavlja oličenje pristojnosti u politici, prvo što to i nije baš točno, a potom i što pristojnost sama po sebi ne znači ništa, njihov definitivni politički razlaz s klerikalnim Mostom može biti itekako poučan za razumijevanje politike na ovim prostorima, pa tako i u Bosni i Hercegovini. I koji god da bio stvarni razlog razlaza, neovisno o tome je li riječ o dugotrajnom unutrašnjem personalnom sukobu ili o strategiji prema formiranju nove vladajuće većine, činjenica jeste da se tu prva pukotina dogodila kad je Marija Selak Raspudić javno izgovorila ono što iskreno misli, da je pravo na pobačaj pravo svake žene.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
I to nas zapravo dovodi do srži problema ne samo ovdašnje desnice koja je zapela u devedesetima nego i današnje desnice u svijetu generalno. Naime, svaki pokušaj da se te opcije upristoje i dobiju neku vrstu građanskog konzervativnog legitimiteta, završi uvijek na dva ista mjesta. Prvo je historijski revizionizam, odnosno nemogućnost potpunog distanciranja od fašističkih režima, bez ako i ali, te traženja istovremenog napada na komunizam kao takav. A drugo je po pitanju prava žena, koja desnica jednostavno niti razumije, niti odobrava, niti dopušta da taj problem uopće postoji.
Stoga je apsolutno svaki pokušaj da se netko tko izgleda i zvuči pristojno, a bazični je desničar, ali kome je ipak neugodno da zagovara suspenziju ženskih prava, što je ovdje slučaj, ili historijski revizionizam, do čijeg osporavanja desnica kod nas neće tako skoro dobaciti, unaprijed osuđen na propast. Pa tako i pokušaj bračnog para Raspudić. Jer za takvu političku poziciju baza realno ne postoji, a još manje postoji stranačka infrastruktura. To, naravno, ne znači da se kao takav ne može postati popularan i doživljavati odobravanje u svakom desnijem društvu, za što je Nino Raspudić živi dokaz. Samo što su razlozi te popularnosti tek dijelom temeljeni na podilaženju najnižim strastima desničara, a ponajviše se baziraju na uvjerenju kako je konačno netko pismen, suvisao i “naš”, istrčao na njihov teren, kulture, intelektualaca, suvislih javnih rasprava, i kako nismo “mi” primitivni kakvima nas ljevica prikazuje. U toj ulozi su i Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić mogli uživati još godinama, uz puno podrške, razumijevanja i širom otvorenih vrata državnih institucija i mainstream medija. Međutim, čim dođe do momenta njihove želje da makar u nečemu suštinski moderniziraju desnicu, dođemo do zida koji se upravo pred njima u Mostu podignuo.
Prebacimo li sad ovaj slučaj na situaciju u Bosni i Hercegovini i na jednu od popularnijih teza kako je možda trebalo prestati inzistirati na objedinjavajućoj građanskoj i lijevoj priči, pa formirati npr. socijaldemokratske partije u svakoj naciji posebno te onda njihovom sinergijom promijeniti kompletno društvo i političku scenu, shvatit ćemo zašto to tako jednostavno ne funkcionira. Iako ovdje slučaj Dodika i SNSD-a vrišti kao primjer koji je dovoljan da prestane potraga za svakim daljnjim objašnjenjima, slučaj propasti ideje bračnog para Raspudić da se modernizira klerikalna desnica se ne može zaobići.
Jer prvo, svako organiziranje ljevice na nacionalnoj osnovi u višenacionalnom i suštinski izmiješanom i zajedničkom društvu diskvalificira tu ideju kao lijevu, a potom, sve i kad se to eventualno dogodi, onda vas inercija desne većine vuče ka desnici, sve više i više. Drugim riječima, ne postoji neki Deus ex machina koji će se ukazati i pametnom strategijom promijeniti društvo u koje je došao. Prije će biti posve obratno, da će to društvo koje je došao voditi, njega prilagoditi sebi.
Ako će ovo sada pomoći da oni rijetki otvoreniji na desnici to shvate i krenu od nule graditi nešto što izgleda kao najneočekivanija utopija, dakle modernu, revizionizmu i suspenziji ženskih prava nesklonu desnicu koja će u početku doživljavati serijske neuspjehe, to bi bio dobar ishod ove priče.
Kad bi još djelovalo poticajno na ljevicu da izgradi novu programsku poziciju, bez prilagođavanja nacionalističkoj stvarnosti, unatoč seriji poraza koja je čeka na tom putu, još bolje.
Pouka slučaja Raspudić
55
7
26.04.2024
Iako nije ni glavna teza, ni cilj ovog teksta, pisati o tome kako bračni par Raspudić predstavlja oličenje pristojnosti u politici, prvo što to i nije baš točno, a potom i što pristojnost sama po sebi ne znači ništa, njihov definitivni politički razlaz s klerikalnim Mostom može biti itekako poučan za razumijevanje politike na ovim prostorima, pa tako i u Bosni i Hercegovini. I koji god da bio stvarni razlog razlaza, neovisno o tome je li riječ o dugotrajnom unutrašnjem personalnom sukobu ili o strategiji prema formiranju nove vladajuće većine, činjenica jeste da se tu prva pukotina dogodila kad je Marija Selak Raspudić javno izgovorila ono što iskreno misli, da je pravo na pobačaj pravo svake žene.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
I to nas zapravo dovodi do srži problema ne samo ovdašnje desnice koja je zapela u devedesetima nego i današnje desnice u svijetu generalno. Naime, svaki pokušaj da se te opcije upristoje i dobiju neku vrstu građanskog konzervativnog legitimiteta, završi uvijek na dva ista mjesta. Prvo je........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Donald Low
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
