Nakon što je putujući cirkus od četrdesetak aktera napustio europski summit i vratio se jednako praznih ili punih ruku u Bosnu i Hercegovinu, da bi tamo nastavio točno na istom mjestu na kojem je stisnuta pauza prije odlaska na susret s europskim zvaničnicima, sve su se one lijepe fraze odložile za novi odlazak vanka.
A dočekale su nas dobre stare uvrede upućene visokom predstavniku i međunarodnoj zajednici, zajedno s pratećim cirkusom pred sudnicom, u kojem je jednu od glavnih uloga odigrao odvjetnik iz Hrvatske Anto Nobilo.
Kako se sve to skupa odvija u momentu u kojem i sama Europska unija ne zna ni kud bi, ni što bi sa sobom, odnosno u momentu u kojem je vrlo tijesnom većinom Europski parlament izglasao da se krene u institucionalne i pravne reforme u funkcioniranju Unije, s vrlo neizvjesnim izgledima za krajnji uspjeh, paralele s našom 1991. godinom počele su se nametati same od sebe.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Prvo imamo putujući cirkus naših političkih lidera koji se sastaju ili čak ni to ne uspijevaju, na različitim lokacijama, a sve bez ikakvih vidljivih rezultata i političkog dogovora. Nakon čega se ponovno počinju obraćati samo vlastitim javnostima gdje svatko od njih daje drugačije informacije o sastanku. Zatim imamo savezne institucije, što bi u ovom slučaju bila Europska unija, koje također ne funkcioniraju, što može rezultirati svakim mogućim ishodom pa i raspadom Europske unije kakvu poznajemo.
Na kraju imamo Milorada Dodika u klaunovskoj ulozi koju je nekad imao Vojislav Šešelj i s cijelim repertoarom uvredljivog govora. Ovdje treba napomenuti da programirani klaunovski nastup sadržajno nije nimalo bezopasan. Jednako onda, kao i sada.
I na kraju imamo tektonski geopolitički poremećaj, odnosno raspad svjetskog poretka, s tom razlikom što je nekadašnju ulogu pada Berlinskog zida i raspada Istočnog bloka te poraza socijalizma sada preuzeo napad Rusije na Ukrajinu, pored napada Izraela na Gazu i traume koju su preživjeli Armenci iz Nagorno Karabacha, uz sve izgledniji, a još neproglašeni poraz liberalne demokracije.
Dakle, isti koktel je tu, kao i 1991. godine, s tom razlikom što sada nemamo niti domaćeg Antu Markovića i njegove reformiste, nego ulogu tragikomičnog i neuspješnog reformatora kojeg nitko ne uzima za ozbiljno igra Christian Schmidt. Imajući pak u vidu da je tada s Markovićevim reformistima išao i Milorad Dodik, možda je i bolje da ga nemamo.
I ako ćemo slijediti onu Hegelovu misao da se povijest prvi put odvije kao tragedija, da bi se zatim ponovila kao farsa, ona može zvučati utješno, ali nikako do kraja umirujuće.
Istina je da sukob onakvih razmjera i zločina vjerojatno više nije moguć, ali isto tako nije racionalno zanemariti scenarij koji bi doveo do ozbiljnog sukoba i svih zamislivih scenarija.
I koliko god se ovo činilo kao isforsirana paralela i katastrofičan scenarij, jedna činjenica dodatno brine, a ta je da je trenutačno jedino zapadnoj politici i SAD-u među inozemnim faktorima stalo da se to ne dogodi i da Bosna i Hercegovina nastavi egzistirati kao suverena zemlja svih svojih naroda i građana.
To se neće u skorije vrijeme promijeniti i stoga jedino što preostaje onim društvenim, nekad bi ih zvali subjektivnim snagama, koje ne žele gledati takav scenarij, jeste to da osmisle ostvarivu politiku s minimalnim zajedničkim nazivnikom i krenu u ozbiljan diplomatski poduhvat po zemljama Europske unije da uvjere njihove lidere u hitnost primanja Bosne i Hercegovine i ostatka regije u EU. Suvišno je i napominjati da ideja nekog sukoba i zazora prema zapadu, koja je sve prisutnija i u bošnjačkoj javnosti, tek nema smisla.
Pored toga ostaje da se ozbiljno, na tribinama, simpozijima, filmovima i dokumentima te sjećanjima pokušaju rekonstruirati rasprave i duh te zlosretne 1991. godine, da je ne bismo morali ponovno proživljavati.
Zašto sve podsjeća na 1991. godinu
12
22
08.12.2023
Nakon što je putujući cirkus od četrdesetak aktera napustio europski summit i vratio se jednako praznih ili punih ruku u Bosnu i Hercegovinu, da bi tamo nastavio točno na istom mjestu na kojem je stisnuta pauza prije odlaska na susret s europskim zvaničnicima, sve su se one lijepe fraze odložile za novi odlazak vanka.
A dočekale su nas dobre stare uvrede upućene visokom predstavniku i međunarodnoj zajednici, zajedno s pratećim cirkusom pred sudnicom, u kojem je jednu od glavnih uloga odigrao odvjetnik iz Hrvatske Anto Nobilo.
Kako se sve to skupa odvija u momentu u kojem i sama Europska unija ne zna ni kud bi, ni što bi sa sobom, odnosno u momentu u kojem je vrlo tijesnom većinom Europski parlament izglasao da se krene u institucionalne i pravne reforme u funkcioniranju Unije, s vrlo neizvjesnim izgledima za krajnji uspjeh, paralele s našom 1991. godinom počele su se nametati same od sebe.
Čitajte kolumne Dragana........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Andrew Mitrovica
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
