Pamtiću 2023. po dva događaja. Jedan je skroz intiman: očeva smrt. Drugi je globalan i javan: rat Izraela protiv Palestinaca. Smrt oca je iskustvo o kojem ne treba pričati drugim ljudima koji ga nemaju. U to treba svako sam da se uvjeri, a kad-tad dođe to vrijeme. Nastranu što je u mom slučaju došlo onda kada sam se tome najmanje nadao. Onda kada sam radio uobičajene životne radnje, kao što je kafa u Buybooku i neobavezan razgovor s ljudima koje poznajem. Iako sam negdje duboko u svijesti pohranio činjenicu da smo porodično predosjećali da se ocu bliži kraj. Kako je on najbliže biće koje možeš zamisliti onda je teško zamisliti i prihvatiti njegov kraj. Tako smo i mi to svjesno i podsvjesno odbijali prihvatiti, da se njegovo zdravlje osjetno (to smo nerado prihvatali) i neosjetno urušavalo.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Peti dan nakon očeve smrti počeo sam pisati tekst o njemu, jer ga u svojim knjigama nisam obrađivao kao književnog junaka onoliko koliko je on to zaslužio. Naš odnos bio je takav da je ćutnja često određivala suštinu naše komunikacije. Pišući tekst shvatio sam da ne mogu o njemu napisati samo jedan tekst i zato je tekst brzo postao rukopis.
Zapisi za Seju, radni je naslov rukopisa o ocu. Kako trenutno radim završne ispravke na romanu koji pišem od 2015. (dosadio je i meni i bogu i narodu), tako pravim pauze u rukopisu o ocu, Seadu. A pošto sam pisao i završio i treći rukopis, njega sam započeo 2017. u Berlinu, pa nastavio 2018. u Poznanju..., pojavila se gužva na mom radnom stolu. Mislio sam da sam treći rukopis – reportažni spjev o Berlinu završio u septembru ove godine, ali jedan historijski događaj uzeo je moje pero i mojom rukom napisao novi kraj.
To bi bio onaj drugi događaj koji je obilježio moju/svačiju godinu na izmaku. Destrukcija Pojasa Gaze (nakon Hamasovog napada 7. oktobra na izraelske gradove i mjesta) i genocid, koji se tamo počeo dešavati, nedugo nakon Hamasovog zločina nad izrealskim civilima, napisali su kraj mog rukopisa.
Prvi kraj tog rukopisa napisao sam u Berlinu 24. septembra, pet dana prije očeve smrti. Bio je to onakav kraj kakav sam jedino i mogao zamisliti o gradu, koji se u moje misli i srce uvukao 2010., kada sam ga prvi put posjetio.
DAAD rezidencija završila mi se krajem augusta kada sam se vratio u Bosansku Krupu da vidim roditelje. Nakon toga sam se vratio u Berlin na deset dana kako bih konačno završio proces selidbe stvari iz Berlina u Sarajevo. Uživao sam u Miholjskom ljetu vozajući se svaki dan na cestovnom biciklu zbog kojeg sam i došao u Berlin. Slušao sam novi album Neila Younga, posebno pjesmu Will to Love. Sve je ličilo na idiličnu jesen, a takva je i bila dok nisam čuo sestrin glas znajući iste milisekunde da je otac umro.
Reakcija njemačkih vlasti, policije, intelektualaca, medija na sveopštu destrukciju koju je Izrael osvetnički pokrenuo, navodno da uništi Hamas i oslobodi taoce, bila je takva da sam bio sretan što sam napustio Berlin. Gledao sam snimke sa berlinskih ulica kako policija teroriše stanovnike Neukoelnna i drugih dijelova grada koje naseljavaju ljudi sa Bliskog istoka, građani Berlina arapskog, palestinskog porijekla. Zgadile su mi se familijarne ulice koje sam bio zavolio. Kako hapsi Jevreje koji se protive izraelskoj agresiji na Gazu. Čitao sam kako njemački mediji ušutkivaju palestinske i propalestinske pisce, intelektualce, kako ih njemačka kulturna scena kanseluje.
Tako se Berlin opet uvukao u moje misli, ali ovaj put ne kao vibrantan kosmopolitski grad, koji sam zamišljao kao potencijalni novi dom, nego kao svoja negativna suprotnost. Sada se Berlin ukazivao kao glavni grad autoritarnog društva i države, a uvijek se predstavljao suprotno.
Kada sudski ušutkaš palestinsku spisateljicu (kao što se desilo Adaniji Shibli) u ime slobode govora, jasno je da kao društvo koračaš u pravcu nečeg što ima totalitarne obrise. Histerija traženja antisemitizma tamo gdje ga nema počela je da kao bauk kruži nad njemačkim društvom. Poziv na prekid vatre u Gazi označen je, također, kao antisemitski slogan. Zamijeniti antisemitizam islamofobijom neće nikome donijeti nikakvo dobro, najmanje njemačkom društvu.
Nakon genocida u Gazi niko iz zapadne Evrope neće imati pravo da bilo kome drži predavanje o liberalnim vrijednostima njihovih progresivnih društava, pogotovo ne nama koji smo izvan zidina EU. Međunarodno pravo i pravda prestali su da postoje. Isto kao i prava koja izviru iz Ženevske konvencije. Ljudska prava za nekog vrijede ali ne i za Palestince u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalemu.
Ova godina završava se tako što Zapad u mojim očima dobija konture onog za šta smo mislili da je završilo padom Berlinskog zida. Totalitarne vrednote zapadnih društava nikad nisu bile tako transparentne. Dovoljno je prelistati njemačku, italijansku štampu pa vidjeti kako npr. Der Spiegel opravdava genocid koji izraelska vojska radi u Gazi. U njihovom članku spominju kako se svaki dan u Gazi rađa 180 beba i kako su izraelski vojnici našli komplete, koji bi mogli biti samoubilački pojasevi napravljeni da ih koriste tek rođene bebe. Goebbels umire od smijeha pod zemljom. Islamofobija, rasizam, odvratno licemjerstvo, i nesumnjiva podrška genocidu nad Palestincima.
Tako se završava 2023. Umjesto da vozimo krilata auta, jedino ćemo gledati kako bombe sa zakrilcima ravnaju ostatke ljudske civilizacije u Gazi.
Crna godina
8
0
29.12.2023
Pamtiću 2023. po dva događaja. Jedan je skroz intiman: očeva smrt. Drugi je globalan i javan: rat Izraela protiv Palestinaca. Smrt oca je iskustvo o kojem ne treba pričati drugim ljudima koji ga nemaju. U to treba svako sam da se uvjeri, a kad-tad dođe to vrijeme. Nastranu što je u mom slučaju došlo onda kada sam se tome najmanje nadao. Onda kada sam radio uobičajene životne radnje, kao što je kafa u Buybooku i neobavezan razgovor s ljudima koje poznajem. Iako sam negdje duboko u svijesti pohranio činjenicu da smo porodično predosjećali da se ocu bliži kraj. Kako je on najbliže biće koje možeš zamisliti onda je teško zamisliti i prihvatiti njegov kraj. Tako smo i mi to svjesno i podsvjesno odbijali prihvatiti, da se njegovo zdravlje osjetno (to smo nerado prihvatali) i neosjetno urušavalo.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Peti dan nakon očeve smrti počeo sam pisati tekst o njemu, jer ga u svojim knjigama nisam obrađivao kao književnog junaka onoliko koliko je on to zaslužio. Naš odnos bio je takav da je ćutnja često određivala suštinu naše komunikacije. Pišući tekst shvatio sam da ne mogu o njemu napisati samo jedan tekst i zato je tekst brzo postao rukopis.
Zapisi za Seju, radni je naslov rukopisa o ocu. Kako trenutno radim završne ispravke na romanu koji pišem od 2015. (dosadio je i meni i bogu i........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Andrew Mitrovica
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
