Kako ne biti na strani onih koji su napadnuti u svojim domovima, onih koji su rođeni/rađani u izbjegličkim kampovima, kojima je zemlja otimana kroz generacije, koji su ubijani bez ikakvog razloga, granatama, mecima, kundacima; kako ne saosjećati sa ljudima koji su izbjeglice u vlastitoj zemlji, lišeni svih ljudskih prava, ne biti na strani onih kojima nije dozvoljeno hodanje određenim ulicama (jer su one rezervisane za ‘superiorne’), kako nemati empatiju s nekim ko je u najlonskoj kesici dobio ni 100 grama kafe i raduje se tome kao da mu je ime izvučeno na kosmičkoj lutriji gdje je dobitak cijela naseljiva planeta?
Riječ je o kafi, ritualu ispijanja koji je običan ali znači mnogima na ovoj planeti. Meni je kafa u ratu bila sve, neviđen užitak, čak sam pio i kafu od prženog ječma. Ječmena kafa je takva da ako naglo ustanete postoji mogućnost da se odmah i srušite na zemlju. Imala je nekakav nikakav okus, ali je i takva bila zamjena za pravu kafu. Pisao sam o tome bezbroj puta ali ću i pisati još ko zna koliko puta da je kafa na području ratnog Okruga Bihać u najtežim vremenima dosezala do 330 njemačkih maraka za jedan kilogram. Danas bi to bilo otprilike 1.000 maraka. Takav fildžan kafe se prodavao za jednu njemačku marku, ili jedan poštanski bon, ili za sedam šilinga, koliko je iznosio tadašnji kurs valuta na crnom tržištu.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Kada je počeo rat u proljeće 1992. još nisam ni pio kafu. A nisam jeo ni paradajz, ne znam zbog kojeg razloga. Kafu sam brzo prihvatio a i paradajz, nije bilo vrijeme za mirnodopske mušice i navike. Propušio sam 1994. nakon ranjavanja. Drug mi je rekao da ćemo ionako svi izginuti, bilo s rakom pluća ili bez njega. Pa sam propušio na muštiklu od trešnjevog drveta koju je materi donio Ferid Šertović. I Nuno (drug koji me nagovarao da propušim) i ja smo preživjeli rat. Sada malo ko puši ali u ratu je cigareta bila vrijednost možda veća i od jednog “pecala” kafe, kako je drugi jaran zvao količinu kafe dovoljnu da se metne u džezvu i da baci ključ. Popiti kafu na liniji, u rovu, u zemunici dok sjediš na slami ili na golom kamenu, bilo je nešto za šta nije bilo novčanog ekvivalenta. Ako imaš i cigaretu onda je to bingo. Često smo dijelili cigaretu, i ona bi kružila od usta do usta kao džoint. Udarala je i jače od trave, duhanski dim bi parao grlo i ulazio u pluća, a zadovoljstvo se iz mozga širilo cijelim tijelom. Seks je vrh, ali i cigareta je stajala na olimpu naših užitaka.
Za pecalo kafe neki moji saborci su se izlagali životnoj pogibelji. Pretrčavali bi brisani prostor između dvije zemunice i tako sve do one zemunice u kojoj je neko imao kafe dovoljno da baci ključ u džezvi, crnoj od pečenja na vatri. Samo da se užitak slije kroz ždrijelo u želudac a odatle u svaku ćeliju naših tijela.
Kafa i cigarete (koje smo zvali cigare, nikad cigarete) bile su sveto dvojstvo, spoj koji smo voljeli. Tu su bili i drugi užici, poput piva i trave, ali ne bih da kaljam imidž boraca Armije RBiH kod novopečenih patriota iz minhenskih oslobodilačkih brigada.
Kad sam vidio fotografiju Palestinke iz Gaze kako u ruci drži kesicu sa malim sadržajem kafe i riječima oduševljenja, koje je napisala iznad fotografije, znao sam koliko je to iskreno osjećanje. Samo oni koji su to doživjeli mogu znati kako se osjeća Palestinka čiji tvit o kafi sam vidio u rano jutro oboružan kafetijerom i jakom kafom. Možeš napisati doktorsku disertaciju o ritualu ispijanja kafe u Bosni i Hercegovini, ali nećeš se nikad približiti osjećaju koji ima Palestinka, što je doživjela prvo primirje u ratu koji se vodi direktno protiv nje i njenog života.
Kafa je svetinja. Ne bih mogao pisati bez nje, ako već mogu da ne pušim dok sjedim za radnim stolom. Kiš je govorio: “Jebeš mašinu koja se ne dimi.” Misleći na pisaći stroj i proces pisanja. Ali, i to je zamislivo, jedino taj smeđi napitak ostaje kao posljednja brana zdravog razuma pred granatama, raketama, sofisticiranim bombama, koje, ipak, nisu toliko pametne da mogu ubiti vojnika a poštediti civila. Civili ginu dok Zapad okreće glavu od fotografija mrtve djece koju izvlače iz ruševina, njihova tijela su posuta posmrtnim puderom, prašinom srušenih zgrada i kuća. Bombe su pametne jedino da ubijaju sve ono što diše, a ubijaju i nežive stvari poput ljudskih domova.
Oni koji isporučuju demokratiju štokuda, ti isti isporučuju bombe, oružje i drugu vojnu opremu za ubijanje djece u Gazi. Za to nikada neće postojati nikakvo opravdanje. Zločin je zločin i ne može se opravdati pravom na samoodbranu, koja je agresija i samo agresija.
Kafa je ljekovita. Može te natjerati da odlutaš u krajeve gdje nema bombardovanja s kopna, mora i iz zraka. Empatija je tako blaga riječ a mnogi je danas nemaju. Kafom jedino mogu nazdraviti za život koji se ne savija pod čelikom gelera, za nepobjedivost nade i vjere u preživljavanje.
Kafa u ratu i miru
5
0
30.11.2023
Kako ne biti na strani onih koji su napadnuti u svojim domovima, onih koji su rođeni/rađani u izbjegličkim kampovima, kojima je zemlja otimana kroz generacije, koji su ubijani bez ikakvog razloga, granatama, mecima, kundacima; kako ne saosjećati sa ljudima koji su izbjeglice u vlastitoj zemlji, lišeni svih ljudskih prava, ne biti na strani onih kojima nije dozvoljeno hodanje određenim ulicama (jer su one rezervisane za ‘superiorne’), kako nemati empatiju s nekim ko je u najlonskoj kesici dobio ni 100 grama kafe i raduje se tome kao da mu je ime izvučeno na kosmičkoj lutriji gdje je dobitak cijela naseljiva planeta?
Riječ je o kafi, ritualu ispijanja koji je običan ali znači mnogima na ovoj planeti. Meni je kafa u ratu bila sve, neviđen užitak, čak sam pio i kafu od prženog ječma. Ječmena kafa je takva da ako naglo ustanete postoji mogućnost da se odmah i srušite na zemlju. Imala je nekakav nikakav okus, ali je i takva bila zamjena za pravu kafu. Pisao sam o tome bezbroj puta ali ću i pisati još ko zna koliko puta da je kafa na području ratnog Okruga Bihać u najtežim vremenima dosezala do 330 njemačkih maraka za jedan kilogram. Danas bi to bilo otprilike 1.000 maraka. Takav fildžan kafe se prodavao za jednu........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Andrew Mitrovica
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
