Prošlo je mjesec dana kako mi je umro otac Sead. Prvih dana njegove smrti nisam bio u stanju napisati ni staviti išta suvislo na bilo koju socijalnu mrežu. Nisam smatrao da je to bitno, čak ni da obavijestim ljude o datumu i vremenu dženaze. Nije mi se njegovo ime prljalo lajkovima ni virtualnim suzama (bez obzira koliko bile iskrene). Smrt roditelja je nešto na šta se um teško može navići.
Neki dan pogledam uskovitlane oblake nad Altom i pomislim da je živ sada bi pričali o vremenu, jer je to bila jedna od tema koju smo koristili u razgovoru. Za trenutak sam imao i osjećaj da je živ, kada sam vidio nagomilane brze oblake, kada sam čuo kreštanje sivih vrana, osjećao topli zrak na licu. Pomislio sam na njega kao da je tu, odnosno u Bosanskoj Krupi, gradu gdje je većinom proveo svoj život.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Pomisao na najbližu osobu je toliko brza da prostorna udaljenost ništa ne znači, misli putuju brže i od svjetlosti. Kada pomisliš na nekoga on brzo može biti tu, u tvojim mislima. Moj otac je za mene u momentu bio tu. Onda dolazi saznanje da nije živ, i kad god bih vidio njegovu smrtovnicu, osmijeh na licu na fotografiji na smrtovnici, teško sam mogao vjerovati da više nije na ovom svijetu.
Prvih nekoliko dana nakon njegove smrti mislio sam napisati tekst o njemu, ali sam shvatio da jedan tekst neće ništa o njemu reći ni na koji način. Peti dan njegove smrti počeo sam pisati duži tekst koji se pretvorio u rukopis koji sam naslovio “Zapisi za Seju”. Tako su mog oca zvali: Sejo. Kada smo bili u Libiji, sredinom sedamdesetih, Libijci su ga zvali Seid.
Dok je bio živ nisam puno pisao o njemu, jer je takav odnos bio među nama, množina neizgovorenih riječi, i pričanje o vremenu, sportu, ratu… Sada znam da je čak i takav razgovor bolji od toga da razgovora nema nikako. Bilo kakav razgovor je dovoljan. Sjećam se da je jednom rekao, kada smo bili u nekom društvu, kako njega nema u nekoj mojoj knjizi, mislim da je mislio na “Knjigu o Uni”. Nije to govorio da bi se žalio, nego je spomenuo onako usput, sa osmijehom.
Nisam nikad razmišljao o tome da od oca pravim književni lik, i nisam mogao znati da će mi on postati književna tema. Imao sam druge planove za pisanje nakon povratka s jednogodišnjeg boravka u Berlinu. Planirao sam pisati knjigu o ribolovu, i jednu priču iz Srebrenice, koja je trebala biti kratki roman. Pisan jednostavnim i kratkim rečenicama u brzom ritmu. Ali, što bi majka Emina, očeva mati govorila: “Čovjek snuje a Bog određuje”.
Htio sam da u zapisima o ocu sebi olakšam dušu i da ga zabilježim, jer sam vidio koliko su ljudi skloni zaboravu. Moj otac je bio veliki čovjek u malom gradu. Ovu rečenicu sam posudio iz rukopisa o njemu. Ono što ga sigurno neće prekriti, to je zaborav. Znam da živi u memoriji mnogih stanovnika našeg grada i drugih mjesta, ali moj zadatak je jasan.
Klanjao sam mu dženazu, iako nisam baš vjernik, ali znajući da bi njemu stalo do ispunjavanja religijske forme, sve sam uradio kako je bilo potrebno. Zadnji sam ostao u mezaru i stavljao sam hrastove daske kako mi je naš gradski imam Ishak govorio da ih redam. Prije nego sam izašao na površinu stavio sam ruku na tijelo u ćefinu. Onda sam uzeo lopatu i počeo zatrpavati ukoso postavljene daske.
Danima poslije njegove smrti sam sebe optuživao i nametao si osjećaj krivice da sam mogao više učiniti, i da se smrt mogla spriječiti pravovremenim odlaskom na pregled i liječenje. Taj osjećaj krivice će vjerovatno dugo biti sa mnom. I to je skroz ljudski. Tuga poprima razne forme i nekad može izgledati kao ljutnja, bijes ili nemoć. Smrt najbliže osobe uvijek izgleda tako bespotrebna i kao nešto što se nikad nije trebalo desiti. Bez obzira što znamo da se svaki život mora završiti.
Moj otac je bio jedan od najhrabrijih i najpoštenijih ljudi u našem gradu. Jedan od najzaslužnijih za odbranu grada i osnivanje naše brigade. Najstariji dobitnik ratnog priznanja Zlatni ljiljan na području ratnog Okruga Bihać. Osnivač skupštine udruženja dobitnika ovog priznanja. Po zanimanju je bio geometar. Od vojničkog obrazovanja je imao završenu Školu rezervnih oficira u Zadru, bio je artiljerac. Prije rata je imao čin rezervnog kapetana I klase. Kraj rata je dočekao kao major. Bio je čovjek svekolikog znanja o prirodnom svijetu, jer je bio lovac preko 40 godina. Bio je prvi komandant Patriotske lige Bosanske Krupe i prvi komandant štaba brigade Teritorijalne odbrane Republike BiH. Prvi čovjek koji je postrojio stotine boraca na igralištu ispred škole u Jezerskom u ljeto 1992. I ja sam stajao u tom stroju. A bio je i čovjek čija ‘glava’ je bila ucijenjena na 100.000 DM (njemačkih maraka), koliko je zločinački SDS stavio da traži za njega, živog ili mrtvog. Ucjena je izašla u zagrebačkim dnevnim novinama. Također je bio čovjek koji je u svoj stan primao bivše sugrađane, Srbe, nakon rata, kada su dolazili u Krupu, a kada takvo gostoprimstvo i nije bilo baš popularno.
Spisak svega što je postigao za 83 godine je dugačak i ne može stati na jednu stranicu novina. Svaki dan je kupovao Oslobođenje, a njega je počeo čitati kasnih osamdesetih kada je beogradska Politika započela nacionalističku propagandu. Do kraja je vjerovao u život, i u ratnim danima je isijavao nadom i optimizmom kada su to rijetki bili u stanju.
Takvom čovjeku je teško reći posljednje zbogom. Nadam se da će ga njegovi sugrađani pamtiti i naći načina da njegovo ime ne bude zaboravljeno. To je svakako i moj zadatak i ja ću ga ostvariti.
Nad Sarajevom su oblaci. Kao da će kiša. Nema vjetra ni ptica. U mislima razvijam naš razgovor o vremenu ovdje i u Krupi.
Zapis za Seada Šehića
16
0
03.11.2023
Prošlo je mjesec dana kako mi je umro otac Sead. Prvih dana njegove smrti nisam bio u stanju napisati ni staviti išta suvislo na bilo koju socijalnu mrežu. Nisam smatrao da je to bitno, čak ni da obavijestim ljude o datumu i vremenu dženaze. Nije mi se njegovo ime prljalo lajkovima ni virtualnim suzama (bez obzira koliko bile iskrene). Smrt roditelja je nešto na šta se um teško može navići.
Neki dan pogledam uskovitlane oblake nad Altom i pomislim da je živ sada bi pričali o vremenu, jer je to bila jedna od tema koju smo koristili u razgovoru. Za trenutak sam imao i osjećaj da je živ, kada sam vidio nagomilane brze oblake, kada sam čuo kreštanje sivih vrana, osjećao topli zrak na licu. Pomislio sam na njega kao da je tu, odnosno u Bosanskoj Krupi, gradu gdje je većinom proveo svoj život.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Pomisao na najbližu osobu je toliko brza da prostorna udaljenost ništa ne znači, misli putuju brže i od svjetlosti. Kada pomisliš na nekoga on brzo može biti tu, u tvojim mislima. Moj otac je za mene u momentu bio tu. Onda dolazi saznanje da nije živ, i kad god bih vidio njegovu smrtovnicu, osmijeh na licu na fotografiji na smrtovnici, teško sam mogao vjerovati da više nije na ovom svijetu.
Prvih nekoliko dana nakon njegove smrti mislio sam napisati tekst o njemu, ali sam shvatio da jedan tekst neće ništa o njemu reći ni na koji način. Peti........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Andrew Mitrovica
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
