Dovršavam današnju kolumnu (srijeda) sa udaljenosti od čitavog jednog dana od dugo očekivane vijesti iz Bruxellesa, gdje Evropsko vijeće treba da odluči o unapređenju Bosne i Hercegovine u status pregovarača sa Evropskom unijom. Sudeći prema onome što iz belgijske metropole javljaju mediji, stanje duha u ovom najelitnijem evropskom forumu nije posve jedinstveno u pogledima na stvarno političko opredjeljenje naših mahom prevrtljivih i u demokratskom smislu neukih lidera. Ako im damo prolaznu ocjenu, kajaćemo se; a ako ih i ovog puta vratimo na popravni ispit, kajaćemo se još više - dilema je pred kojom su se našli evropski državnici. Nije moje da uoči najavljenog raspleta nagađam šta će tu prevagnuti, vjerovatno neki kompromis. Trenutno je najzanimljivija pozicija Milorada Dodika, bahatog autokrate i razuzdanog populiste. On je u velikim problemima, jer kako su stvari krenule, cijela Republika Srpska mogla bi se naći u štrajku.
Čitajte kolumne Gojka Berića:
Kad u porodici nema dovoljno para, svađe su neizbježne. I zato Dodik u EU vidi savremenu Sezamovu pećinu punu zlata. U oku su mu isključivo fondovi i spasonosni bespovratni krediti EU, dok ga njene civilizacijske tekovine, poput bespogovorne vladavine prava, ne interesuju. Ali, pravo na željeno evropsko zlato podrazumijeva i ovo drugo. I nije baš to zlato nadohvat ruke, kako se to nekim čini.
Nije potrebna nikakva posebna pamet da bi se shvatilo kako su najsnažniji reflektori EU upereni na oblast vladavine prava u najširem značenju te riječi. To je, usput rečeno, najzapuštenija sfera svih postkomunističkih zemalja, a Bosna i Hercegovina spada među teže slučajeve. I nije to od juče. Ivo Andrić je davno uočio taj problem našeg mentaliteta i 1953. godine zapisao: “Zašto balkanske zemlje ne mogu da uđu u krug prosvećenog sveta, čak i preko svojih najboljih i najdarovitijih predstavnika? Odgovor nije jednostavan. Ali čini mi se da je jedan od razloga odsustvo poštovanja čoveka, njegovog punog dostojanstva i pune unutarnje slobode, i to bezuslovnog i doslednog poštovanja. To je naša velika slabost i u tom pogledu svi mi često i nesvesno grešimo. Tu školu nismo još prošli ni taj nauk potpuno izučili. Taj nedostatak mi svuda nosimo sa sobom kao neki istočni greh našeg porekla i pečat manje vrednosti koji se ne da sakriti. O tome bi trebalo govoriti i na tome raditi”.
A nije da se proteklih decenija o tome nije govorilo i na tome radilo, iako nedovoljno i s nedovoljnim snagama. Rezultati su skromni, ponajviše zato što je naš dominirajući mentalitet fatalno nepromjenjiv. Naravno, to ne opravdava naše akademske zajednice, pisce, umjetnike i medije koji se često dodvoravaju vlastitom narodu, umjesto da iskorjenjuju neobrazovanost, primitivizam i zaostalost. U tom kolu su i vjerske zajednice, jer mentalna zapuštenost i primitivizam idu naruku religijskim dogmama. Nije slučajno da najveći procent religioznog stanovništva živi u ekonomski i kulturno najnerazvijenijim krajevima. A tek naše političke elite, kako one iz vremena komunizma, tako i njihove “demokratske” nasljednice - čovjek kao individua nikada nije bio vrijedan njihove pažnje. Prve su nalazile svoj oslonac u masama, kako se tada govorilo, a druge u etnonacionalističkim torovima koji su u BiH, slovom Dejtonskog sporazuma, postali nedodirljivi stubovi nosači vladajućeg sistema. Time je pojedinac, u značenju građanina u demokratskim zemljama, sveden na potpunu negaciju. Propali su svi pokušaji da se taj antidemokratski model dokine, o čemu upečatljivo govori višegodišnje potpuno ignorisanje famozne presude Sejdić - Finci. Većina našeg svijeta lijepi se za svoj etnički i vjerski kolektivitet. Običan čovjek poziva se na zakon i pravdu samo kad je to u njegovom ličnom interesu i nije ga briga za ono što se događa drugome. On je spreman da se godinama tužaka sa komšijom, pa čak i da ga ubije, koji je prisvojio pola metra njegove međe ili mu ukrao ovcu, ali nema osjećaja za, recimo, nacionalistički teror svoje etničke većine nad drugim ljudima.
I treba li se onda snebivati nad činjenicom da ni njegovi vodeći politički predstavnici ne ispoljavaju nimalo senzibiliteta prema evropskim vrijednostima i standardima, o nekakvoj ljudskosti da se i ne govori. Jer da išta od toga imaju, oni ne bi tako lako osvajali vlast i ne bi tako uporno ignorisali vladavinu prava i bili tako bezdušni prema svakoj manjini - etničkoj, vjerskoj i seksualnoj u svom mračnom vilajetu. Pakao, to su drugi - misao je koja je postala dio većinskog etnonacionalističkog mentaliteta u zemljama zapadnog Balkana. Taj sartrovski sindrom svakodnevno je na djelu i u Bosni i Hercegovini, gdje značajan dio javnosti ima razumijevanja, čak i opravdanja za “naše” ratne zločince, “naše” korumpirane i obogaćene političare, za “naše” kriminalce... I ništa se u tom pogledu ne mijenja. Evo, idu lokalni izbori i već je počela bitka za nove mandate, koja je većini aktera važnija od bitke za evropske vrijednosti. To su ljudi koji ne mogu ili ne žele da se oslobode blata na đonovima svojih balkanskih cipela.
U očekivanju dobre vijesti iz Bruxellesa, u dijelovima Sarajeva izvješene su zastavice EU. To može izgledati simpatično, ali u porodicu evropskih zemalja ne stiže se mahanjem zastava i zastavica ili drugim identitetskim simbolima, već dugim, teškim i složenim radom na sistemskoj, moralnoj i svakoj drugoj obnovi bosanskohercegovačkog društva i države. Znam, to je lako reći, a neuporedivo je teže tome se posvetiti. Ali neka ostane zapisano.
Sezame, otvori se!
19
0
22.03.2024
Dovršavam današnju kolumnu (srijeda) sa udaljenosti od čitavog jednog dana od dugo očekivane vijesti iz Bruxellesa, gdje Evropsko vijeće treba da odluči o unapređenju Bosne i Hercegovine u status pregovarača sa Evropskom unijom. Sudeći prema onome što iz belgijske metropole javljaju mediji, stanje duha u ovom najelitnijem evropskom forumu nije posve jedinstveno u pogledima na stvarno političko opredjeljenje naših mahom prevrtljivih i u demokratskom smislu neukih lidera. Ako im damo prolaznu ocjenu, kajaćemo se; a ako ih i ovog puta vratimo na popravni ispit, kajaćemo se još više - dilema je pred kojom su se našli evropski državnici. Nije moje da uoči najavljenog raspleta nagađam šta će tu prevagnuti, vjerovatno neki kompromis. Trenutno je najzanimljivija pozicija Milorada Dodika, bahatog autokrate i razuzdanog populiste. On je u velikim problemima, jer kako su stvari krenule, cijela Republika Srpska mogla bi se naći u štrajku.
Čitajte kolumne Gojka Berića:
Kad u porodici nema dovoljno para, svađe su neizbježne. I zato Dodik u EU vidi savremenu Sezamovu pećinu punu zlata. U oku su mu isključivo fondovi i spasonosni bespovratni krediti EU, dok ga njene civilizacijske tekovine, poput bespogovorne vladavine prava, ne interesuju. Ali, pravo na željeno evropsko zlato podrazumijeva i ovo drugo. I nije baš to zlato nadohvat ruke, kako se to nekim........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
