Izbori u Srbiji završeni su i prije nego što su počeli. Nada je, veli Andrić, preimućstvo potlačenih, vjerovatno i naivnih, a gotovo izvjesno i bezobrazno lijenih. Teško je reći čemu se nadala opozicija u Srbiji, ali je više nego jasno kakav im je ponedjeljak osvanuo. Naprednjaci Aleksandra Vučića još su jednom “odradili” izbore kao da jurišaju na vlast, a ne kao da je čuvaju, dok je najveći dio opozicije opet radio kao da treba da ostane na vlasti umjesto da je sruši.
Socijalisti su (konačno) otišli u invalidsku penziju (sa dvadesetak godina zakašnjenja), a na proscenijum je izašao doktor Nestorović čiji uspjeh jedni objašnjavaju brojem pregledane djece, drugi profilaktičkim djelovanjem u sezoni korone, a treći srpskom ljubavlju prema teorijama zavjera. Opozicija okupljena oko Đilasa, Marinike Tepić i Borisa Tadića maestralno je izgubila izbore, a ko gubi, ima pravo da se ljuti, ali ne da bude drzak i nevaspitan.
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
Gubitniku je uvijek neko treći kriv za poraz. Ovaj put su to bili naprednjački lopovi i prekodrinski Srbi. Lopovi su posebno bili aktivni u beogradskom srezu, a baš su tu svoj posao odradili i Srbi iz Republike Srpske koji su na izbore u Srbiju došli, ako je vjerovati tamošnjim opozicionarima, u milionskom broju. I upravo su oni - ali ne samo oni - odlučili rezultate izbora, upravo su oni pomogli naprednjacima i Vučiću da još četiri godine čereče Srbiju (ako je išta ostalo za čerečenje).
Jedina gora stvar od korumpirane, pohlepne i pokvarene vlasti jeste blijeda, anemična i troma opozicija. A sve su na Balkanu, manje ili više, takve. Pošto ne mogu da sruše vlast ni na izborima ni na ulici, one se uzdaju da će neko to da uradi umjesto njih i za njih. Američka ambasada, Vatikan, koka-kola, mrski Zapad, matuška Rusija ili Amfilohije - sasvim je svejedno. U sveukupnoj srpskoj opozicionoj masi nema ni grama one strasti s kojom su Vučić i Dodik svojevremeno kidisali na vlast.
I kao što su timu koji izgubi finale Lige šampiona krivi linijski sudija, VAR tehnologija i čelnici UEFA, tako su i ovdašnjim opozicijama svi krivi kad se na kraju izbornog dana podvuče crta (ili CRTA). Svaki put je neko drugi kriv. Ovaj su put to bili “bosanski Srbi”, “prekodrinski Srbi”, “četnici iz Šumske” i nema kako sve nismo čašćavani mi koji odavde, kako listom ponavljaju svi naši i izabrani i neizabrani, u Srbiju gledamo kao u majčicu.
Ako je vjerovati pojedincima, u Beograd je 17. decembra stiglo 40.000 građana Republike Srpske koji su prekrojili izbornu volju stanovnika Srbije. Da nije bilo tih 40.000 razbojnika, ne bi Ali Baba te noći slavio i ne bi svi oni iz komotnih stanova u Beogradu na vodi sada gledali koga će Nestorović prvo da pregleda. Da nije bilo Srba iz Republike Srpske, Kosovo bi bilo vraćeno, granice Dušanovog carstva bi ponovo bile uspostavljene, svi bi Srbi do zore bili u novoizgrađenim domovima u Republici Srpskoj Krajini, a glavni grad takve Srbije bila bi, naravno, Moskva.
Politika je gadna stvar, a osvajanje vlasti još gadnija. Ko želi da se popne na taj vrh, mora dobro da se oznoji. Mora da podere desetak pari nepoderivih čizama, da izgori na suncu i da promrzne pod vedrim nebom, moraju da ga obaraju vjetrovi i natapaju kiše. Ako nadmeni jurišnik na taj put krene u lanenom šorcu i u japankama, uvijek će neko drugi biti kriv kada na prvoj krivini upadne u živo blato ili kada ga na drugom vrhu ne sačeka obećani ručak.
Malo je onih koji u porazu umiju da budu dostojanstveni. Koji gubitak vlasti ne pravdaju krađama, tamnim automobilima bez tablica i prekodrinskim Srbima. Nijedna srpska opozicija - ni ona u Srbiji, ni ova u Republici Srpskoj - ne umije da se ujedini oko jednog cilja. Svaki put dođe do svađa, zađevica, klanja, obračuna. Lijevi ne može sa desnim, sjeverni ni na slici ne može da vidi južnog, donji će i sa crnim vragom, ali sa gornjim - nikada. Nema te vlasti koja ne bi poželjela takvu opoziciju.
Neko je duhovito primijetio da “mi ne možemo da skinemo ni našeg, a kamoli njihovog”. Što je i tačno i tužno. Ali, evo referendumskog pitanja: da li bi Đilasu, Mariniki i Tadiću smetalo prekodrinsko brašno da je kojim slučajem samljeveno u njihovoj vodenici? Naravno da ne bi. Ako zaista misle da je šaka ovdašnjih glasova bilo šta odlučila u Srbiji, onda ne treba da ih pregleda pulmolog. Ako tako ne misle, ali im ne pada na pamet da o tome ne pričaju, onda su samo očajni i zlobni. Kakva bi to vlast bila.
Nemojte šta zamjeriti
22
1
22.12.2023
Izbori u Srbiji završeni su i prije nego što su počeli. Nada je, veli Andrić, preimućstvo potlačenih, vjerovatno i naivnih, a gotovo izvjesno i bezobrazno lijenih. Teško je reći čemu se nadala opozicija u Srbiji, ali je više nego jasno kakav im je ponedjeljak osvanuo. Naprednjaci Aleksandra Vučića još su jednom “odradili” izbore kao da jurišaju na vlast, a ne kao da je čuvaju, dok je najveći dio opozicije opet radio kao da treba da ostane na vlasti umjesto da je sruši.
Socijalisti su (konačno) otišli u invalidsku penziju (sa dvadesetak godina zakašnjenja), a na proscenijum je izašao doktor Nestorović čiji uspjeh jedni objašnjavaju brojem pregledane djece, drugi profilaktičkim djelovanjem u sezoni korone, a treći srpskom ljubavlju prema teorijama zavjera. Opozicija okupljena oko Đilasa, Marinike Tepić i Borisa Tadića maestralno je izgubila izbore, a ko gubi, ima pravo da se ljuti, ali ne da bude drzak i nevaspitan.
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
Gubitniku je uvijek neko treći kriv za poraz. Ovaj put su to bili naprednjački lopovi i prekodrinski Srbi. Lopovi su........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Tarik Cyril Amar
Rami G Khouri
Mort Laitner
Bradley Blankenship
