Ustav BiH samo za jednu instituciju na nivou Bosne i Hercegovine propisuje da ne može ni početi raditi, a kamoli odlučivati, ako na njenoj sjednici nema određenog broja izabranih predstavnika iz Republike Srpske. To je Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Samo za taj dom, i ni za jedan drugi organ na nivou BiH, Ustav BiH propisuje, u članu 4, da je kvorum za rad devet delegata, od čega na sjednici mora biti prisutno najmanje troje delegata iz Republike Srpske, što podrazumijeva da ti delegati moraju prethodno biti i izabrani u Republici Srpskoj da bi mogli učestvovati u radu Doma naroda. Ni za jedan drugi organ na nivou BiH Ustav ne propisuje ovakvu obavezu.

Čitajte kolumne Milana Blagojevića:

Osim toga, Ustav BiH nijednom svojom odredbom ne propisuje da Ustavni sud BiH ne može raditi ako nisu izabrane sudije iz svakog entiteta, ili ako predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nije izabrao u taj sud troje stranih sudija. Samo kada bi postojala takva ustavna odredba za Ustavni sud, a ona ne postoji, onda bi rad Ustavnog suda bez sudija iz Republike Srpske bio neustavan, a time i nelegitiman. To je, dakle, slovo Ustava BiH i jedna ustavna istina.

S obzirom na sve navedeno, jasno je da Ustavni sud može raditi sa šest sudija, jer je Ustavom u članu 6. propisano da kvorum čini većina sudija tog suda.

Zato je ovo što se često ponavlja u Republici Srpskoj, da je nelegitiman Ustavni sud sa samo šestoro sudija, potpuno iracionalno, suprotno je Ustavu BiH, te predstavlja pravi primjer politikantstva i dovođenja naroda u zabludu.

No, ovakve tvrdnje ne samo što nemaju uporište u slovu važećeg Ustava BiH nego su i jednostrane i nepoštene, budući da ne sagledavaju ovo pitanje kao medalju koja ima dvije strane. Naime, sada u Ustavnom sudu BiH nedostaje troje domaćih sudija, od kojih dvoje iz Republike Srpske i jedan iz Federacije BiH, usljed čega sud može i mora da radi sa samo šest sudija. Međutim, zamislimo situaciju, koja je ona druga strana medalje, da predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nije izabrao i neće da izabere troje stranih sudija u Ustavni sud BiH. I u tom slučaju imali bismo samo šestoro sudija u tom sudu, kao što imamo i sada, ali bi, siguran sam, zagovornici navedenih ustavno neosnovanih tvrdnji tada jednako gorljivo branili i zagovarali sasvim suprotan stav, da u tom slučaju Ustavni sud može raditi sa samo šest domaćih sudija sve dok Parlamentarna skupština BiH ne donese zakon o zamjeni troje stranih sudija domaćim sudijama. I ne bi pritom ti zagovornici i njihovi promoteri nimalo marili, ne bi ni trepnuli okom, za to što bi takav njihov stav ne samo protivrječio njihovoj sadašnjoj tvrdnji, već ni što takvo njihovo ponašanje ne bi bilo ni pošteno. Uostalom, malo je kod nas onih koji više uopšte i drže do poštenja, a naročito do profesionalnog poštenja. Na nesreću svih nas, u pravničkoj profesiji je to ovdje u BiH naročito izraženo, ustvari, najizraženije.