Kada god u bilo kom sudskom postupku postoji potreba za izvođenjem dokaza vještačenjem, to se može činiti samo ako se radi o potrebi da se utvrdi postojanje ili nepostojanje određene činjenice za šta sud ne posjeduje potrebno stručno znanje. Drugim riječima, sud ne može, a da to bude zakonito, odrediti vještačenje o pravnim pitanjima, to jest o pitanjima značenja odredbe zakona ili drugog propisa, jer to nije quaestio facti nego quaestio iuris, za koje pitanje upravo sud postoji i ima potrebno stručno pravno znanje. To je odavno poznato, i u evropskom kontinentalnom pravu, kojem mi pripadamo, to se izražava maksimom koja glasi: Iura novit curia, odnosno sud zna pravo. Dakle, ne treba sudu bilo koji pravni stručnjak, ma kakav pravni ekspert bio, da mu objašnjava značenje pravnih normi ili odredaba bilo kojeg propisa, jer je upravo sud, i samo sud, taj koji je isključivo nadležan da samostalno tumači i na osnovu svog tumačenja primjenjuje pravne propise. Ako bi sud u vezi s ovim postupao drugačije, povrijedio bi ustavne principe nezavisnosti i samostalnosti sudije u obavljanju sudijske funkcije, jer u tom slučaju sudija ne bi slobodno tumačio i primjenjivao pravo, već bi bio nesamostalan i zavisan od mišljenja nekog pravnog stručnjaka koji nema pravo da donosi sud(ij)sku odluku.
Čitajte kolumne Milana Blagojevića:
No, ne samo da bi time bila povrijeđena sudijska nezavisnost i samostalnost nego bi bio povrijeđen i odgovarajući procesni zakon po kojem je sudija dužan da vodi sudski postupak. Ako se radi o krivičnom postupku pred Sudom BiH, bio bi povrijeđen član 95. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Tom zakonskom odredbom je propisano da se vještačenje u bilo kom sudskom postupku može odrediti samo radi utvrđivanja ili ocjene neke važne činjenice, što znači da zakon zabranjuje da sud odredi vještačenje o tumačenju prava.
Isto to važi i ako bi stranka u postupku zatražila da se neko lice sasluša kao svjedok, ili svjedok-ekspert o pravnim pitanjima. Naime, svjedok može svjedočiti samo o činjenicama, a nikako o tome šta je smisao bilo koje pravne odredbe i kako bi sud trebao da je primijeni ili ne primijeni. Ako bi se odstupilo od toga, došlo bi se u situaciju da sud ne bude nezavisan i samostalan, nego bi zavisio od mišljenja svjedoka o značenju i primjeni pravnih propisa i jednako je posljedicama koje bi nastupile kada bi se dozvolilo vještačenje o pravnim pitanjima. Time bi u krivičnom postupku došlo i do povrede člana 81. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH, jer ta odredba imperativno propisuje da se svjedoci mogu u tom svojstvu saslušavati samo o činjenicama, a ne i o pravnim pitanjima, vezanim za krivično djelo, počinioca i o drugim važnim činjeničnim okolnostima.
Ovo su elementarne naučne spoznaje o navedenim pitanjima, koje su ovih dana aktuelizovane u krivičnom postupku koji se vodi protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića pred Sudom BiH. Naime, portal RTRS-a je prenio izjavu Dodikovog branioca, koji je kazao da će se u tom postupku “koncept odbrane zasnivati na saslušanju stručnih svjedoka, da je riječ o međunarodnim ekspertima, profesorima prava, i da nisu u pitanju domaći profesori”.
No, bez obzira na to da li se radilo o inostranim ili domaćim pravnim ekspertima, i jedni i drugi bi govorili o pravnim, a ne o činjeničnim pitanjima, a takvu vrstu vještačenja, odnosno svjedočenja, naš zakon ne dozvoljava imajući u vidu sve što je prethodno rečeno.
Naime, šta god bi ti svjedoci rekli, ticalo bi se pitanja pravnog statusa OHR-a, na jednoj, te, na drugoj strani, pravnog pitanja da li je Christian Schmidt visoki predstavnik.
I jedno i drugo pitanje su isključivo pravna pitanja, pa je stoga isključivo na Sudu BiH da u konkretnom predmetu pravno odgovori na svako od njih, bez da mu se u taj dio njegovog posla upliće bilo koji vještak ili svjedok.
Doduše, o svakom od tih pitanja već se izjasnio Ustavni sud Bosne i Hercegovine, pa će biti zanimljivo vidjeti da li će te stavove prihvatiti i Sud BiH u ovom predmetu, ili će odstupiti od njih. Stoga ću na kraju ukratko podsjetiti na relevantne odluke Ustavnog suda BiH, uz napomenu da ja o svemu tome imam sasvim suprotno mišljenje. Ali, moja razmišljanja i mišljenje o ovim pravnim pitanjima nisu važni za sud, jer sud o tome odlučuje samostalno i nezavisno.
Dakle, u Odluci broj U 9/00 od 3. 11. 2000. godine Ustavni sud BiH je odlučio da je visoki predstavnik Zakonom o državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine “intervenirao u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti. U tom pogledu on je, stoga, djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon, koji je on donio, prirode je domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine”. Isti ovaj stav Ustavni sud BiH je zatim ponavljao i u brojnim drugim svojim odlukama, kao što su Odluka broj U 16/00 od 2. 2. 2001, zatim Odluka broj U 25/00 od 23. 3. 2001, pa Odluka broj U 15/21 od 14. 7. 2022. godine i brojne druge odluke.
U pogledu pravnog statusa Christiana Schmidta Ustavni sud BiH je odlučio i o tom pravnom pitanju. Naime, Odlukom broj U 27/22 od 23. 3. 2023. godine Ustavni sud BiH je utvrdio da su u skladu sa Ustavom BiH odluke Christiana Schmidta iz oktobra 2022. godine kojima je izmijenio Ustav Federacije BiH, odnosno Izborni zakon BiH. Time je Ustavni sud BiH istovremeno utvrdio i da je Christian Schmidt visoki predstavnik, jer odluku da su Schmidtovi amandmani u skladu sa Ustavom BiH ne bi mogao donijeti da istovremeno nije utvrdio da je Schmidt visoki predstavnik, budući da je prije toga u brojnim svojim odlukama Ustavni sud BiH rekao da se zakon visokog predstavnika može, odnosno “mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine”.
Stoga će, ponavljam, biti zanimljivo vidjeti kakav će poslije svega o tome sada imati stav Sud BiH u predmetu protiv Milorada Dodika. Kakav god da bude taj stav, jedno je izvjesno, a to je da su status OHR-a i Christiana Schmidta isključivo pravna pitanja, o kojima se po zakonu ne mogu saslušavati nikakvi vještaci niti svjedoci. Stoga ako sud to ipak dozvoli, takva njegova odluka neće biti zakonita, bez obzira na to ko je optužen i o kom vještaku ili svjedoku se radilo.
Status OHR-a je quaestio iuris
14
0
15.03.2024
Kada god u bilo kom sudskom postupku postoji potreba za izvođenjem dokaza vještačenjem, to se može činiti samo ako se radi o potrebi da se utvrdi postojanje ili nepostojanje određene činjenice za šta sud ne posjeduje potrebno stručno znanje. Drugim riječima, sud ne može, a da to bude zakonito, odrediti vještačenje o pravnim pitanjima, to jest o pitanjima značenja odredbe zakona ili drugog propisa, jer to nije quaestio facti nego quaestio iuris, za koje pitanje upravo sud postoji i ima potrebno stručno pravno znanje. To je odavno poznato, i u evropskom kontinentalnom pravu, kojem mi pripadamo, to se izražava maksimom koja glasi: Iura novit curia, odnosno sud zna pravo. Dakle, ne treba sudu bilo koji pravni stručnjak, ma kakav pravni ekspert bio, da mu objašnjava značenje pravnih normi ili odredaba bilo kojeg propisa, jer je upravo sud, i samo sud, taj koji je isključivo nadležan da samostalno tumači i na osnovu svog tumačenja primjenjuje pravne propise. Ako bi sud u vezi s ovim postupao drugačije, povrijedio bi ustavne principe nezavisnosti i samostalnosti sudije u obavljanju sudijske funkcije, jer u tom slučaju sudija ne bi slobodno tumačio i primjenjivao pravo, već bi bio nesamostalan i zavisan od mišljenja nekog pravnog stručnjaka koji nema pravo da donosi sud(ij)sku odluku.
Čitajte kolumne Milana Blagojevića:
No, ne samo da bi time bila povrijeđena sudijska nezavisnost i samostalnost nego bi bio povrijeđen i odgovarajući procesni zakon po kojem je sudija dužan da vodi sudski postupak. Ako se radi........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Donald Low
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
