Most Radija Slobodna Evropa je prva regionalna emisija nastala nakon raspada Jugoslavije. Danas ima na desetine ne samo regionalnih emisija nego i regionalnih medijskih kuća, ali u januaru 1994, kada se mala ekipa novinara iz bivše Jugoslavije okupila u Münchenu u Redakciji za južnoslovenske jezike Radija Slobodna Evropa, to je djelovalo kao nemoguć poduhvat. U početku nismo ni razmišljali o uvođenju emisije. Prvobitna ideja je bila da povezujemo članove porodica sa područja bivše Jugoslavije koje je rat razdvojio, a onda smo se odlučili da pravimo emisiju u kojoj bi se u ratnim vremenima, kada su sve veze bile pokidane i kada su državni mediji širili mržnju, vodio dijalog preko linije frontova. Probali smo i krenulo je. Bilo je dosta ljudi koji se nisu plašili da će biti proglašeni izdajnicima ako učestvuju u razgovoru s nekim s druge linije fronta.
Prvi Most emitovan je 24. aprila 1994. godine. Sačuvao sam taj snimak i nedavno sam ga saslušao. Sagovornici su bili u Beogradu Konstantin Obradović, profesor međunarodnog prava na Fakultetu političkih nauka, a u Zagrebu Zdravko Tomac, profesor Fakulteta političkih znanosti i u to vrijeme poslanik Socijaldemokratske partije u Saboru Hrvatske. Tema je bila - mogu li se nastaviti prekinuti pregovori između hrvatske vlade i krajinskih Srba da bi se izbjeglo ponovno izbijanje oružanih sukoba. Sagovornici su izrazili sumnju da je to moguće, ali se složili da se taj problem može riješiti jedino u paketu zajedno sa Bosnom i Hercegovinom. Nažalost, pogriješili su. Nema više srpske republike Krajine, ali problem Bosne i Hercegovine ni nakon trideset godina nije riješen i danas svaki čas slušamo priču da Bosna i Hercegovina nije država, da je Beograd glavni grad svih Srba i da će se Republika Srpska otcijepiti i ujediniti sa Srbijom.
U drugom Mostu razgovaralo se o tome da li će svi ratni zločinci završiti u Haagu, u trećem o odgovornosti intelektualaca za rat, zatim o raspadu Jugoslavije i tako tri decenije. Most je na neki način bio hronika političkih i društvenih zbivanja, bolje reći sukoba i nesporazuma na prostoru bivše Jugoslavije. Danas se taj prostor zove Zapadni Balkan, ali problemi su isti, nije se mnogo odmaknulo. Kada prelistam spisak tema Mostova tokom ove tri decenije, a bilo ih je preko 1.300 i u njima je učestvovalo više od 200 javnih ličnosti, čini se da se sve vrti ukrug, da stojimo u mjestu, da se isti problemi iznova i iznova javljaju. Kad listam taj spisak, prisjetim se ko je sve učestvovao u Mostu - Latinka Perović, Mika Tripalo, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić, Stipe Mesić, Bogdan Bogdanović, Dubravka Ugrešić, Radomir Konstantinović, Tvrtko Kulenović, Vasil Tupurkovski, Bogić Bogićević, Zdravko Grebo, Rastko Močnik, Fehmi Agani, Adem Demaći, Oliver Ivanović, Izet Hajdarhodžić, Relja Bašić. Predugačak je to spisak.
Ratne Mostove najteže je bilo raditi sa Sarajevom, jer su telefonske veze bile u prekidu. Jedina mogućnost za razgovor bila je da učesnik iz Sarajeva izlažući se snajperima dođe u naš biro koji se nalazio u zgradi RTVBiH na Alipašinom Mostu u kome smo imali satelitski telefon. I ljudi su dolazili. Sjećam se Mosta u kome su gosti bili dva poznata filmska reditelja - Goran Marković, koji je u to vrijeme bio u Sofiji, gdje se sklonio od Miloševićevog režima, i Mirza Idrizović. Mirza je stigao u biro sa pola sata ili sat zakašnjenja. Bila je jaka snajperska vatra, jedva se probio. Ali u njemu nije bilo nimalo gorčine. Pitao sam ga da li se razočarao u kolege iz Beograda, a on je rekao: “Ja mogu da se razočaram samo u prijatelje, a moje kolege se ponašaju onako kako misle da treba da se ponašaju.”
Upravo Most je bio jedan od kanala preko kojeg su se održavale veze između sarajevskih i beogradskih antiratnih intelektualaca okupljenih oko Beogradskog kruga.
Jednom prilikom mi je pošlo za rukom da sučelim dva bosanskohercegovačka ratna komandanta - Sefera Halilovića, bivšeg komandanta Armije Bosne i Hercegovine, i Slobodana Praljka, bivšeg komandanta Hrvatskog vijeća obrane. U toku razgovora postavio sam pitanje ko je srušio Stari most u Mostaru. Halilović je tvrdio da su to uradili hrvatski vojnici pod Praljkovom komandom, a Praljak se naljutio, odlučno je negirao da je na bilo koji način povezan sa rušenjem mosta i odbio svaki dalji razgovor o tome. Jedva sam uspio da razgovor privedem kraju.
Dugo vremena, sve dok se nije pojavio internet, zavisio sam od telefona. Ja sam sjedio najprije u studiju u Münchenu, odakle je krenuo program Radija Slobodna Evropa na južnoslovenskim jezicima, a zatim u Pragu, gdje smo preselili 1995. godine. Moji sagovornici bili su stotinama kilometara daleko. Emisija nikada nije išla uživo. Veze su bile nesigurne, a u ratnim godinama prekidi su bili redovna pojava. I kasnije mi se dešavalo, kada sam u dijalogu imao nekoga ko je bio na crnoj listi u Srbiji, da su mi blokirali vezu, pa bih morao odustati od snimanja.
Ne znam da li sam u pravu, ali mislim da to što ljudi koji polemišu ne sjede sa mnom u studiju, što se ne gledaju u oči, nego samo slušaju glas sagovornika, vrlo često ne znajući ni kako on izgleda, nije hendikep za dijalog. Naprotiv, mislim da to doprinosi njegovom kvalitetu, jer se sagovornici ponašaju slobodnije, pa je razgovor nekako direktniji, iskreniji. Ja sebe ne vidim kao voditelja emisije, nego kao posrednika. Tako se uvijek i odjavljujem na kraju emisije. Moja je uloga da omogućim da se rodi dijalog, a da mene u tome bude što manje.
Nijednom mi se nije desilo da sam morao da prekinem dijalog zato što su se sagovornici vrijeđali. U Most sam dovodio ljude žestoko suprotstavljenih stavova, ponekad sam suprotstavljao i nacionaliste koji su se međusobno teško optuživali, ali se nikada nisu vrijeđali. Pokazalo se da se dijalog može voditi i o pitanjima o kojima nema ni minimum saglasnosti. Nisam imao iluziju da će u takvim dijalozima sagovornici uvažiti argumente onog drugog. Na kraju je svako ostajao pri svome stavu, ali za mene je bilo važno da ljudi razgovaraju, da saslušaju argumente druge strane, pa makar ih potpuno odbacili. Odsustvo komunikacije pogoduje razvijanju mržnje, dok razgovor i dijalog omekšavaju napetost. Uvijek polazim od one stare istine da je bolje hiljadu dana razgovarati, nego jedan dan ratovati.
Stvari su se, nažalost, promijenile. Čini mi se da danas, u vrijeme kada caruju društvene mreže, sve manje ima civilizovanog dijaloga. Ljudi ne polemišu, već se svađaju. Upućuju jedni drugima uvrede, ponekad i psovke. Ne samo da nema dijaloga, političari danas ne dozvoljavaju novinarima ni da im postavljaju pitanja koja im se ne sviđaju. Ako im se pitanje ne dopada, odmah počnu da vrijeđaju. Zar nije Milorad Dodik ovih dana jednu novinarku nazvao kravom zato što mu se nije svidjelo njeno pitanje upućeno Aleksandru Vučiću. Čini mi se da kultura javnog govora nikada nije bila na nižem nivou. Javni govor sve više postaje primitivan, rekao bih uličarski. Laž se lansira s najviših mjesta, a režimski mediji je prihvataju i šire. Kako voditi dijalog kad se ne zna šta je istina, kada činjenicu zamjenjuje laž koja se prihvata kao istina? Bojim se da su nastala mračna vremena za dijalog. A onda pomislim da se ne treba predavati, da je upravo zbog mržnje i jednoumlja, koji se danas šire po režimskim medijima i društvenim mrežama, potrebno ohrabrivati dijalog. Jer i danas ima ljudi koji su spremni na civilizovani dijalog kao što ih je bilo devedesetih kada je krenuo Most.
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Donald Low
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
visit website
