O genocidu u Srebrenici nije moguće govoriti na neutralan način: tragičan je to događaj koji oslikava svu ratnu nehumanost devedesetih godina, patološku spregu monstruoznih političkih odluka i njihovih izvođača koji su odveli u smrt preko 8.372 Bošnjaka, djece, žena, muškaraca, mladih i starih. Sam pojam genocid, još od prve definicije Raphäela Lemkina iz 1944. koja će kasnije biti inkorporirana i u Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1946, posjeduje kolektivnu odrednicu: suštinski, radi se o radnjama koje za cilj imaju potpuno ili djelomično poništenje jedne grupe, bilo da se radi o nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj. Događaji iz Srebrenice su upravo takvi. Tragični događaj genocida koji je obilježio jedan narod – Bošnjake, predstavlja istovremeno i univerzalno mjesto ljudske patnje koje zahtijeva jednu dublju refleksiju o samoj prirodi ili kulturi mira.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Opća skupština Ujedinjenih naroda bi na predstojećoj sjednici, zakazanoj za 2. svibnja, trebala raspravljati o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici. Postoji neka simbolika u činjenici da će se o njoj raspravljati u kontekstu kulture mira, stvarnosti koja trenutno ne postoji u mnogim trusnim dijelovima svijeta. Promocija međureligijskog i međukulturalnog dijaloga, razumijevanja i suradnje za mir – kodnog naziva A/78/591 – dokument UN-a, vezan za spomenutu kulturu mira, opisuje nam svijet u kojemu živimo: krize, terorizam, nasilje, ekstremizam, nejednakost, diskriminacija, nasilje nad ugroženim kategorijama – to je naš svijet danas. Istovremeno, to je također svijet koji su mnogi stanovnici ovih naših prostora, za vrijeme devedesetih godina iskusili, osjetili iz perspektive prvog lica. Tih godina smo silovali, ubijali, stavljali jedni druge u koncentracijske logore, krali smo imovinu jedni drugima, palili smo si kuće, granatirali gradove i ubijali smo si djecu i starije. Kukavičluk, nehumanosti i povezane grozote pravdali smo i racionalizirali svetim razlozima: zaštitom sebe samih, svojih identiteta i granica, preventivnim djelovanjem i sličnim frazemima. Svijet, mišljenja smo, nije dovoljno naučio iz našeg vlastitog iskustva tih devedesetih godina, a Rezolucija, iako tekst nije javno dostupan, mogla bi doprinijeti da se izvede poneki globalni zaključak iz našeg tragičnog iskustva.
Države, vođene vlastitim interesima, često izbjegavaju korištenje termina genocid, stoga su podijeljeni stavovi u vezi sa Rezolucijom razumljivi, iako su u mnogim aspektima potpuno lišeni pijeteta i empatija. Neke države smatraju kako je sam termin ratni zločin ili masakr dovoljan i preferiraju usku definiciju genocida. Ne radi se toliko o samoj negaciji genocidnih i sličnih radnji koliko o želji za drugačijom pravnom i međunarodnom kvalifikacijom. Vođeni su idejom da kada bi se koristila nešto šire postavljena definicija genocida, onda bi i sam uvid u recentniju svjetsku povijest, unutar zadnjih stotinjak godina, bio nešto drugačiji i svjedočio bi o mnogobrojnim nehumanostima sada perjanica demokratskog i drugog svijeta – njih samih. Međunarodna politika stoga često izbjegava korištenje riječi genocid, ili kako se to u anglosaksonskom svijetu naziva G-Word. Neke zemlje, koje su u određenoj mjeri, direktno ili indirektno, simbolički ili realno, bile involvirane u genocidne ili izjednačene radnje, preferiraju svojevrsni status quo i izbjegavanje neuralgičnih tema za pitanja o vlastitom državnom i nacionalnom identitetu, a sve zbog izbjegavanja vlastitih političkih nestabilnosti.
Stradanje preko milijun Armenaca od Osmanskog carstva, iako ima sve elemente prvog genocida, politički se predstavlja na suprotan način: Francuska je od 2006. kriminalizirala negiranje genocida, dok Turska smatra da se radi o tragičnom događaju, uvjetovanom unutrašnjim konfliktom i brojnim neregularnim vojnim operacijama. Kada je Barack Obama navedeni događaj okarakterizirao kao masakr, njegova predstavnica u UN-u Samantha Power rekla je da joj je žao jer smo razočarali toliko armenskih Amerikanaca. Pogledi variraju čak i unutar jedne administracije, a kamoli unutar međunarodne zajednice. Istovremeno, zemlje poput Njemačke imale su politički kapacitet i hrabrost – ovo su sve odlike uspjeha i snage jedne države - priznati i suočiti se sa sramotnim epizodama vlastite prošlosti: odgovornost za holokaust je općepoznata, ali je manje poznata epizoda o genocidu u Namibiji koji je Njemačka 2021. priznala. Radilo se o nemilim događajima između 1904. i 1909. za vrijeme njemačke kolonijalne uprave na prostoru koji danas pripada Namibiji, a koji su odnijeli unepovrat oko 90.000 pripadnika naroda Herero i Nama. Njemačka je dugi niz godina pregovarala s namibijskom vladom te se postigao sporazum o priznavanju genocida, izbjegla se ratna odšteta, a kompenzacija će se alocirati kroz razvojnu pomoć. Između 1932. i 1933. milijuni Ukrajinaca su skončali usljed gladomora, sistemske kampanje izgladnjivanja njihove populacije. Prvo je parlament Ukrajine prepoznao to sistemsko izgladnjivanje kao genocid, a isto je učinio i 2022. onaj europski.
Samo je u nekom paralelnom svemiru zamisliv scenarij da je Rezolucija o Srebrenici - koja bi se referirala i na svaki ratni zločin - usvojena u parlamentarnim tijelima Bosne i Hercegovine dogovorom domaćih političkih aktera, a da je zatim službenim kanalima kandidirana kao tema za skupštinu UN-a. Genocid u Srebrenici je mogao, da su se, u hipotetičkom slučaju, kao kosponzori Rezolucije našle sve velike supersile, ali i one regionalne, poput Srbije, koje su inače disonantnih stavova, ujediniti gotovo sve aktere na toj velikoj međunarodnoj pozornici. No, ujediniti svijet u kulturi budućeg mira, čini se da trenutno postoji samo kao misaona imenica.
Rezolucija o Srebrenici i kultura (ne)mira
19
1
26.04.2024
O genocidu u Srebrenici nije moguće govoriti na neutralan način: tragičan je to događaj koji oslikava svu ratnu nehumanost devedesetih godina, patološku spregu monstruoznih političkih odluka i njihovih izvođača koji su odveli u smrt preko 8.372 Bošnjaka, djece, žena, muškaraca, mladih i starih. Sam pojam genocid, još od prve definicije Raphäela Lemkina iz 1944. koja će kasnije biti inkorporirana i u Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1946, posjeduje kolektivnu odrednicu: suštinski, radi se o radnjama koje za cilj imaju potpuno ili djelomično poništenje jedne grupe, bilo da se radi o nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj. Događaji iz Srebrenice su upravo takvi. Tragični događaj genocida koji je obilježio jedan narod – Bošnjake, predstavlja istovremeno i univerzalno mjesto ljudske patnje koje zahtijeva jednu dublju refleksiju o samoj prirodi ili kulturi mira.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Opća skupština Ujedinjenih naroda bi na predstojećoj sjednici, zakazanoj za 2. svibnja, trebala raspravljati o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici. Postoji neka simbolika u činjenici da će se o njoj raspravljati u kontekstu kulture mira, stvarnosti koja trenutno ne postoji u mnogim trusnim dijelovima svijeta. Promocija međureligijskog i međukulturalnog dijaloga, razumijevanja i suradnje za mir – kodnog naziva A/78/591 – dokument UN-a, vezan za spomenutu kulturu mira,........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Donald Low
Ali Fathollah-Nejad
