Bila je zaista dirljiva staza prostrta od 11.541 para cipela u znak sjećanja na ubijene Sarajlije tokom opsade grada. I organizatori akcije su bili iznenađeni - prikupljeno je 15.000 pari, pa je višak cipela dospio pred Vječnu vatru, simbolizirajući sudbinsku vezu Sarajeva i aprila. Onog predavnog 6. aprila 1941. godine, kada su se njemački avioni sručili na Beograd, fašističke sile su najavile rat tadašnjoj Jugoslaviji, sijući usput bombe i nadomak Sarajeva.
Četiri godine kasnije, Sarajevo je oslobođeno u Drugom svjetskom ratu, tokom kojeg je stradao 10.961 građanin: u operaciji oslobođenja partizani su izgubili 637 boraca, imali 2.020 ranjenih i 27 nestalih. Prve partizanske jedinice prošle su kroz Višegradsku kapiju dan ranije oko 17 sati, petog aprila 1992. godine oko 15 sati počeo je napad na MUP-ovu školu na Vracama: taj napad na Sarajevo za mnoge je i dan-danas početak agresije na Bosnu i Hercegovinu, iako su nam se prije dogodili i Ravno i užasavajuće šutanje mrtvih ljudi na ulicama Bijeljine.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Uostalom, ni oko opsade glavnog grada BiH još se nismo usaglasili, za neke je ona počela upravo tog 5. aprila, za ostale 2. maja: kako god, bila je to najduža opsada jednog glavnog grada u historiji, vrijeme koje preživjeli pamte po nestašici baš svega. Možda smo zato i zaboravili da je Evropska unija, tada Evropska zajednica, upravo tog 6. aprila 1992. priznala našu zemlju. A već smo upisali prvi par cipela: u napadu na Vracama ubijen je šesnaestogodišnji Samir Mišić, učenik i pripadnik 20. klase. U času napada specijalaca MUP-a RS-a, uz potporu JNA, u školi je bilo 840 đaka, profesora i kursista, pa ipak su imali petlju da pruže otpor. Profesori su s direktorom škole Huseinom Balićem na čelu zarobljeni, a nakon nekoliko dana tortura i pušteni. Da prenesu poruku šta čeka one koji se suprotstave sili parkiranoj duž obruča oko Sarajeva dugog 62 kilometra, koji je u najtežim danima znao biti jedva 57 km. Na Sarajlije je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, između 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i još 150 oružja većih kalibara. Na grad je svaki dan bačeno - u prosjeku - 1.000 granata, a raskrsnice su pokrivali najmoderniji snajperi dometa do 3.000 metara, zarad preciznosti. Obruč je dužilo oko 12.000 agresorskih vojnika, što će reći da su broj napadača i broj žrtava opsjednutog grada – gotovo identični.
Onog pomenutog drugog maja zanijemili su i telefoni, po prvi put od 1945. oglasio se znak vazdušne opasnosti kada su avioni bivše JNA u brišućem letu parali ovdašnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, a Titova bila zatrpana malterom granatiranih zgrada. Kasnije smo saznali da je to bila ofanziva, svaki značajniji objekat u gradu je pogođen, predajnik na Humu zapaljen, a statističari su do kraja opsade izbrojali 44.742 uništena stana. Bila je to i prva velika pobjeda. Bit će ih još puno, zahvaljujući braniteljima: odbranom Sarajeva komandovao je Mustafa Hajrulahović Talijan, specijalcima MUP-a RBiH Dragan Vikić, teritorijalci, Patriotska liga, Zelene beretke od 15. aprila svrstani su u redove Armije RBiH, Hasana Efendića zamijenio je Sefer Halilović (godinu kasnije komandant ARBiH će postati Rasim Delić), u Štabu Vrhovne komande od samih začetaka su bili Jovan Divjak i Stjepan Šiber. Safet Hadžić je poginuo 18. aprila, specijalci su u maju ostali bez Vinka Šamarlića, Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Čedo Domuz je na onoj strani sarajevskog obruča poginuo 30. jula, Ramiz Salčin u Sarajevu 22. augusta, Fadila Odžaković Žuta 20. septembra… U ljeto 1993. ostali smo bez Envera Šehovića, Safeta Isovića, Safeta Zajke... U pomoć svijeta smo i dalje bezuspješno vjerovali, a branitelji su također bezuspješno pokušavali deblokade. I nadljudskim naporima zaustavljali ofanzive: u jesen 1992. liniju na Stupu napale su JNA nindže, valjevski dobrovoljci obučeni u pancir od glave do pete, ali su zaustavljeni jer su u pomoć stigli specijalci odreda Bosna koje je u bitku vodio Kemo Ademović, tada teško i ranjen. HVO brigada “Kralj Tvrtko” tokom cijele agresije ostala je na strani branilaca Sarajeva, a imali smo i HOS – također kao dio odbrane. Prvi korpus ARBiH brojao je oko 38.000 ljudi u opsjednutom gradu: tokom bitki izgubio je 6.104 Bošnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih.
U ovim brojkama nema Mušana Topalovića Cace, komandanta 10. bbr. od kojeg su vojnici i policajci države BiH također morali braniti grad. 26. oktobra 1993, kada se država BiH obračunavala s kriminalom u vlastitim redovima, a ustvari sa zločincem koji je ubijao ovdašnje civile mahom srpske i hrvatske nacionalnosti, Topalović je prvo ubio devetoricu hrabrih vojnika i policajaca koji su ga trebali uhapsiti. Poslije se predao, da bi stradao pri pokušaju bijega, a na obroncima Trebevića je ostavio i najveću mrlju na savjesti opsjednutog grada: Kazani su jama sa neizbrisivim zločinačkim tragovima Cacinih komandi o egzekucijama. Nema ni patriota koji su živote dali prije uspostavljanja armijskih statistika. Puno ih je poginulo i izvan grada, u redovima rezervnih sastava policije. Sjećanja čuvaju porodice, a neka su postala i dio legendi. Nusret Daut je prvi uništio tenk, bilo je to na brdu Mojmilo. Dževad Begić Đilda, prijeratni vođa Željinih Manijaka, naoružao se tako što je prvoga dana agresije pokucao na vrata osvjedočenom pristalici u Haagu osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, i s nožem u ruci “zatražio pravo oružje”. Dobio je automat. Hakija Mršo je na Ugorskom izveo diverzantski podvig koji zaslužuje mjesto u literaturi umijeća ratovanja. Kao i cijela ekipa tvoraca “bosanke”, ručno napravljene bombe. U gradu su za odbranu pravljeni i trombloni, zapaljive flaše i puške. Posebna je priča sarajevski tunel, koji je ispod aerodromske piste probijen u junu 1993. Do tada je pista služila kao put i gotovo svake noći uzimala svoj danak u krvi - 268 života je ugašeno dok su tragali za spasom, a 700 je ranjenih. No, vojnik Četvrte mbr. Nusret Karišik je ostao najvještiji njezin osvajač, s ubjedljivo najviše pretrčavanja. Prvi masakr bio je 27. maja 1992. godine, u tadašnjoj ulici Vase Miskina. Najsmrtonosniji je bio na Markalama, 5. februara 1994, kada je ubijeno 68 ljudi, a ranjeno 144. Najteže su bile vijesti o stradanjima djece u igri, u Bakarevoj, na Alipašinu Polju, u Dobrinji... Preživjeli su, kaže statistika, na raspolaganju imali 159 grama hrane dnevno. Tokom opsade zračnim mostom dopremljeno je 31.448.000 kilograma osnovnih životnih namirnica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Vodu smo točili pod kišom metaka, struju mijenjali lojanicom, svi u prosjeku izgubili 9,543 kilograma i ponovno otvorili 89 starih grobalja: samo na Kovačima su 1.284 nova mezara. Plavi putevi su bili spas i rastanak: za 15 dana jula 1994. iz grada je izašlo 42.090 ljudi u 556 autobusa. Bilo je i onih koji su dolazili, mahom u konvojima - oko 2.000 ljudi i 4.201 kamion.
Ima toga još. Puno više i bolnije, naročito za one koji su zauvijek ostali bez svojih najmilijih. Svako, baš svako od preživjelih može napisati roman. Neki su i objavljeni. Suada Kapić je opsadu mapirala, Haris Pašović je jednu obilježio praznim stolicama. Ali čini se da nismo mnogo naučili. Danas je treća godišnjica smrti generala ARBiH Jovana Divjaka. Beograđanina kojim smo se tokom opsade iznimno ponosili - političari su se s njim slikali, od njega tražili i dobijali savjete, običnom svijetu je bio utjeha, podrška i pomoć. Najobrazovaniji naš oficir, kosmopolita, antifašista, trn u oku napadačima na grad, još 1994. je osnovao udruženje Obrazovanje gradi BiH koje svakog mjeseca dijeli 2.490 stipendija. Ni ulicu mu nismo dali.
April u Sarajevu
11
1
08.04.2024
Bila je zaista dirljiva staza prostrta od 11.541 para cipela u znak sjećanja na ubijene Sarajlije tokom opsade grada. I organizatori akcije su bili iznenađeni - prikupljeno je 15.000 pari, pa je višak cipela dospio pred Vječnu vatru, simbolizirajući sudbinsku vezu Sarajeva i aprila. Onog predavnog 6. aprila 1941. godine, kada su se njemački avioni sručili na Beograd, fašističke sile su najavile rat tadašnjoj Jugoslaviji, sijući usput bombe i nadomak Sarajeva.
Četiri godine kasnije, Sarajevo je oslobođeno u Drugom svjetskom ratu, tokom kojeg je stradao 10.961 građanin: u operaciji oslobođenja partizani su izgubili 637 boraca, imali 2.020 ranjenih i 27 nestalih. Prve partizanske jedinice prošle su kroz Višegradsku kapiju dan ranije oko 17 sati, petog aprila 1992. godine oko 15 sati počeo je napad na MUP-ovu školu na Vracama: taj napad na Sarajevo za mnoge je i dan-danas početak agresije na Bosnu i Hercegovinu, iako su nam se prije dogodili i Ravno i užasavajuće šutanje mrtvih ljudi na ulicama Bijeljine.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Uostalom, ni oko opsade glavnog grada BiH još se nismo usaglasili, za neke je ona počela upravo tog 5. aprila, za ostale 2. maja: kako god, bila je to najduža opsada jednog glavnog grada u historiji, vrijeme koje preživjeli pamte po nestašici baš svega. Možda smo zato i zaboravili da je Evropska unija, tada Evropska zajednica, upravo tog 6. aprila 1992. priznala našu zemlju. A već smo upisali prvi par cipela: u napadu na Vracama ubijen je šesnaestogodišnji Samir Mišić, učenik i pripadnik 20. klase. U času napada specijalaca MUP-a RS-a, uz potporu JNA, u školi je bilo 840 đaka, profesora i kursista, pa ipak su imali petlju da pruže otpor. Profesori su s direktorom škole Huseinom Balićem na čelu zarobljeni, a nakon nekoliko dana tortura i pušteni. Da prenesu poruku šta čeka one koji se suprotstave sili parkiranoj duž obruča oko Sarajeva dugog 62........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
