Ni dvije godine nakon Daytona, bila sam u grupi bosanskohercegovačkih novinara koji su dobili priliku za takozvanu NATO-turu, dvosedmično upoznavanje s načinima djelovanja i koordinacije u planetarno najsnažnijem vojnom savezu. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu niko od nas pozvanih nije krio utiske - bili smo prvi civili u Operativnom centru NATO-štaba za Jugoistočnu Evropu, u Komandi američke vojske za Evropu i Sjevernu Afriku uvjerili smo se u moći Predatora, koji je u realnom vremenu prepoznavao i registarske, tad još raznolike oznake na ulicama Srebrenice, a rečenu bespilotnu letjelicu sreli smo i uživo u NATO-bazi u Mađarskoj. Predator je i prvi puta upotrijebljen koji mjesec prije sporazuma u vazduhoplovnoj bazi Wright-Petterson, a zahvaljujući ovom dron-izviđaču, nekadašnja državna američka sekretarka Madelaine Albright mogla je u proljeće 1996. onako javno progovoriti o sekundarnim masovnim grobnicama, koje su nakon toga i otkrivene, ali i poslužile kao važan dokaz u Haagu prilikom presuda o genocidu u Srebrenici. Pa ipak, upečatljiviji od Predatora meni je nadomak Budimpešte bio susret sa mađarskim oficirom, koji je - kako to protokol i nalaže - bio u vojnoj delegaciji koja je dočekala goste. Iako je napadno krio da razumije naš međusobni razgovor, u jednom trenutku više nije mogao izdržati, nego nam je očitao bukvicu o neponovljivom kvalitetu ruskih čizama, otkrivajući i svoj žal za majčicom i njezinim vojnim vrijednostima.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
O kvalitetu ruskih čizama danas, nažalost, najviše mogu svjedočiti Ukrajinci, koji se bliže drugoj godišnjici otpora agresiji. Tim je povodom ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski govorio o ulozi Rusije u sukobu u Gazi i upozorio svjetske lidere da obrate pažnju na Balkan. Upravo ovdje će, uvjeren je Zelenski, Rusija poduzeti sljedeći korak, “stvarajući situaciju koja će u nekom trenutku eksplodirati”. Iz Kijeva stižu i praktični savjeti: važno je pratiti ruske dezinformacijske kampanje jer one ukazuju kada će Rusija pokrenuti ostale kapacitete u nekoj zoni, uopće ne dvojeći da su Rusi na Balkanu hiperaktivni. Iz Ambasade Rusije u našoj zemlji odgovor je uslijedio upravo u vidu dezinformacijske kampanje. Ne referirajući se na Zelenskog, već na NATO, Bosancima i Hercegovcima je ponuđen pamflet o hibridnom ratu koji se vodi protiv Rusije, koji je - naravno - započeo puno prije specijalne vojne operacije u Ukrajini, kako Rusi i dalje eufemistično tepaju svojoj invaziji na susjednu zemlju. Moskovski opis ukrajinskih patnji iz elementarne pristojnosti neću citirati, mi koji smo preživjeli ratove devedesetih, imamo i pravo i obavezu solidarnosti sa ljudima koji trpe teror, no izdvojit ću nekoliko bolno prepoznatljivih i iz domaće upotrebe poznatih teza. Agresivni Zapad nametnuo je 17,5 hiljada sankcija Rusiji i Rusima, koje ih, naravno, ne pogađaju, već jačaju, Zapad je taj zbog kojeg ruski narod pati, a nikako režim koji ih mobilizira da ratuju u tuđoj zemlji, NATO je kriv što se širi, iako se upravo Rusija poziva na međunarodna dokumenta koja priznaju pravo svake države da slobodno bira vojne saveze i NATO je agresor koji konstantno povećava rizike direktnog vojnog sukoba, što nam Ambasada Rusije argumentira podsjećanjem da je “24. marta 1999. godine NATO počeo bombardovanje Jugoslavije, koje je trajalo 78 dana. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata izvršena je agresija na suverenu nezavisnu evropsku državu, aktivnog učesnika u antihitlerovskoj koaliciji, jednog od osnivača UN-a i poslijeratnog sistema međunarodne bezbjednosti”.
Ima li pravo ruski ambasador u Sarajevu hladno zanemariti činjenicu da NATO nije bombardirao tu Jugoslaviju, već fašistoidnu tvorevinu Slobodana Miloševića, poznatijeg kao Balkanskog kasapina, iz koje je pobjegla i Crna Gora? Ima li iko da ovaj skandal nazove pravim imenom, makar zbog onih stotinu hiljada žrtava u Bosni i Hercegovini tokom ratova devedesetih? Ruski uticaj na Balkanu već predugo se personalizira, valjda kako bi se svjesno zanemarilo njegovo institucionalno prisustvo, kojeg se sporadično prisjećamo tek kroz pirove pobjede kakve su Sjeverna Makedonija i Crna Gora izvojevale, Srbija se tetoši u očekivanju konačnog trasiranja zapadnog puta, u Hrvatskoj - zemlji Evropske unije - Rusiji se divi predsjednik Zoran Milanović, ali se pod tepih gura ruska ekonomska moć. Milorad Dodik je davno obukao Putinov šinjel, a danas kad je u Bosni i Hercegovini američka ambasada aktualizirala problem Južne interkonekcije, Dragan Čović nam objašnjava razliku između gasa i plina apsolutno nespreman da odustane od ličnih interesa da bi i Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina dobili mogućnost da zauvijek ušutkaju prijetnje zavrtanjem ventila na Drini. Kada je Moskva u pitanju, Čoviću ni Zagreb nije (obavezujuća) prijestonica. Evropa se već priprema za svoje izbore, pa nas podsjeća na posljednju šansu, koja se sve više doima kao kafana na beogradskom Tašmajdanu s obzirom na to da nam je Dodik iz Bakinaca očito naručio još jednu rundu.
Ono što Bruxelles ne želi vidjeti jeste krajnji antagonizam prema svemu zapadnom kojim isijava Dodik, no opasnost na koju upozorava Zelenski nije samo balkanska već i evropska. I vrijeme je da joj se pogleda u oči. Jednako iz Amsterdama, Berlina i Pariza, barem onako i onoliko koliko je vidljiva iz Londona i Washingtona. Za domaću upotrebu nudim vlastito iskustvo. Pred sami kraj 2021, dobila sam priliku da povodom 25 godina uspostavljanja diplomatskih odnosa naše zemlje i Rusije pošaljem pitanja za intervju Sergeju Lavrovu, Putinovom ministru spoljnih poslova. Iz Moskve sam dobila odgovore i o razlozima nepriznavanja visokog predstavnika, i o preferiranju Republike Srpske, i o odnosu spram Rezolucije o Srebrenici u Vijeću UN-a. No, ni slova na podsjećanje o zajedničkoj prošlosti u Drugom svjetskom ratu i odnosu prema antifašizmu. Koliko je Rusija promijenila kurs, uživo smo počeli pratiti ni dva mjeseca kasnije, kada je pokrenula invaziju na Ukrajinu. Evropa, NATO i BiH stoga su osuđeni na zajedništvo, što prije, to bolje.
Evropski put pod ruskim šinjelom
11
0
29.01.2024
Ni dvije godine nakon Daytona, bila sam u grupi bosanskohercegovačkih novinara koji su dobili priliku za takozvanu NATO-turu, dvosedmično upoznavanje s načinima djelovanja i koordinacije u planetarno najsnažnijem vojnom savezu. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu niko od nas pozvanih nije krio utiske - bili smo prvi civili u Operativnom centru NATO-štaba za Jugoistočnu Evropu, u Komandi američke vojske za Evropu i Sjevernu Afriku uvjerili smo se u moći Predatora, koji je u realnom vremenu prepoznavao i registarske, tad još raznolike oznake na ulicama Srebrenice, a rečenu bespilotnu letjelicu sreli smo i uživo u NATO-bazi u Mađarskoj. Predator je i prvi puta upotrijebljen koji mjesec prije sporazuma u vazduhoplovnoj bazi Wright-Petterson, a zahvaljujući ovom dron-izviđaču, nekadašnja državna američka sekretarka Madelaine Albright mogla je u proljeće 1996. onako javno progovoriti o sekundarnim masovnim grobnicama, koje su nakon toga i otkrivene, ali i poslužile kao važan dokaz u Haagu prilikom presuda o genocidu u Srebrenici. Pa ipak, upečatljiviji od Predatora meni je nadomak Budimpešte bio susret sa mađarskim oficirom, koji je - kako to protokol i nalaže - bio u vojnoj delegaciji koja je dočekala goste. Iako je napadno krio da razumije naš međusobni razgovor, u jednom trenutku više nije mogao izdržati, nego nam je očitao bukvicu o neponovljivom kvalitetu ruskih čizama, otkrivajući i svoj žal za majčicom i njezinim vojnim vrijednostima.
Čitajte kolumne Vildane........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
