Bosna i Hercegovina je “ispregovarana” zemlja, nije stvorena na bazi emocija ljudi koji tu državu žele. Te emocije postoje u Republici Srpskoj, ali ne i na nivou BiH. Tako smo došli do zida, i mi i Amerikanci, i vidjećemo kako će se to rješavati. Ovo je najnovija mantra Milorada Dodika, već podugo i službeno najvećeg mrzitelja ove zemlje, koju je pokušao elaborirati kolegi Milanu Ćulibrku iz beogradskog Nina. U zaista sjajno vođenom intervjuu, Ćulibrk je natjerao lidera SNSD-a i predsjednika RS-a da razotkrije vlastite političke pozicije i akcije iz kojih je bjelodano jasno da rušitelju BiH niko ne valja do njega samog, te eventualno najbliže porodice za koju nas uvjerava kako nije mafijaška. Dodik, dakle, ponavlja svoje stavove o Christianu Schmidtu, no saznajemo da on nije prvi za njega nelegalni visoki predstavnik, samo je Carl Bildt bio legalan?!
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
A spisak svojih neprijatelja, na kome prednjače SAD i mrski Zapad, dobrano je proširio - uz vlasnika BN Televizije, visoko mjesto dobio je i RTS, kome ne može da halali vlastiti ispad o ciganiji najvećeg svjetskog tenisera Novaka Đokovića i njegove porodice, čak je vidno iziritiran i srbijanskoj finansijskoj pomoći pogledao u zube i opet Bošnjacima osporio pravo da budu narod - za njega su (samo) muslimani. Aleksandru Vučiću je prigovorio nastojanje da se umiješa protiv njega na prošlim izborima u našoj zemlji. Velika Srbija, podsjeća novinara, nije nikakav jeres, već ideja starija od Vučića, srpski svet u jednoj državi koju on obećava prije 2030. obuhvatit će i Kosovo i Crnu Goru. Nada se zato Trumpovoj pobjedi na američkim predsjedničkim izborima (kad je već propustio da u njegovom prošlom mandatu proglasi otcjepljenje, dodao je jučer), Evropsku uniju ne vidi kao (ozbiljan) problem, ironično se rugajući njezinim mehanizmima odlučivanja zbog kojih je i pomjerio rokove za Veliku Srbiju i raspad BiH - što se zaista ne može čitati drugačije već kao obećanje novog rata na Balkanu, koji je očito spreman započeti.
I da ne bude zabune: na Hrvatsku, kao saveznika, ne računa, a jedino se boji snage NATO-a, zbog kojeg - između svega ostalog - dodatno juriša na Ameriku. Zna, kaže Dodik, da je budalaština svađati se sa SAD-om, ali izbora nema - “ako bismo radili sve što nam kažu, propali bismo za godinu”. Iole bolji poznavatelj političkih prilika reći će da se propast odnosi na Dodikov teror, strahovladu kojom obilato dolmi svoje i bogatstvo one porodice koja nije mafijaška, reći će i da ga je upravo Amerika ogolila i dovela do tog zida pred kojim plače što mora odgovarati na Sudu BiH iako on više ne priznaje ni sud svoje partije. Dodik, dakle, nema dilema - SAD su njegov najveći neprijatelj, SAD su na putu njegovog rušenja BiH i najveća brana Velikoj Srbiji. Otkud onda antiamerička histerija među Bošnjacima? Svjedočimo joj dosta dugo, još i prije onih slavnih protesta pred OHR-om koje su - za građansku BiH - poveli Bakir i Sebija Izetbegović, kada su se pojavili transparenti s uvredama aktualnog ambasadora Michaela Murphyja, opstala je na društvenim mrežama i u medijima koji vladajućoj trojci osporavaju ne samo da među njima ima Bošnjaka već i muslimana, a rasplamsala se nakon 7. oktobra i Hamasovog terorističkog napada na Izrael nakon kojeg je uslijedila odmazda Vlade Benjamina Netanyahua, koju, kako vidimo, ni krhko primirje nije zaustavilo. I jedino jače od solidarnosti sa palestinskim žrtvama u Gazi, a odnedavno i na Zapadnoj obali, jeste delegiranje krivice zvaničnom Washingtonu koji je - u domaćoj interpretaciji - krivlji od svih zapovjednika vojske iz Tel Aviva i odgovoran za baš svako ubijeno dijete. Krivica Hamasa, ako je uopće neko spreman priznati da je ima, uvijek je sporadična, kao i solidarnost sa izraelskim žrtvama.
Naravno, bio bi veći problem da oni koji su preživjeli opsade Sarajeva, Mostara, Bihaća, Goražda, etnička čišćenja u Krajini i Podrinju i genocid u Srebrenici ostanu nijemi na ubijanje civila. Ma kako i koliko Izrael imao pravo da se brani, pravo na odmazdu niko nema. Jednako kao što baš niko nema pravo cionizam braniti stradanjem Jevreja u Drugom svjetskom ratu. U našim prilikama to je uporedivo jedino sa onom Dodikovom mantrom kako su Srbi - bili oni partizani ili četnici - najveći stradalnici od fašizma, ali i pobjednici koji su u to ime poveli ratove devedesetih. Za onu istu Veliku Srbiju koju predsjednik RS-a javno sanja i obećava. Bošnjački problem - ovdje i danas - nije sućut sa žrtvama, već njegova zloupotreba čija je jedina konstanta obračun sa SAD-om. I dok se na društvenim mrežama bilda mržnja prema svemu što je američko, u političkom podzemlju se šire dvije naoko kontradiktorne poruke. Prva glasi kako sav taj antiamerički bijes Bošnjacima podmeću ozloglašene strane obavještajne službe, a druga kako će Bošnjacima biti vraćeno dostojanstvo onoga dana kada aktualni ambasador SAD-a kupi kartu u jednom pravcu. Nedavno se ukazala i treća - gradonačelnica Sarajeva je i zastavu Izraela doživjela kao prijetnju.
Da je problem odnosa prema Izraelu i Palestini iznimno kompleksan, naš je Hajro Somun predočio u tri nastavka u Oslobođenju, zalud objašnjavajući kako genezu sukoba na Bliskom istoku tako i aktualne reakcije na najnoviji rat. Bošnjačke radikale pak mnogo više od problema i njegova rješavanja zanimaju populistički narativi i sitan SDA ćar, u kome se najsvetija ratna sjećanja bacaju na žrtveni oltar samo da bi se pokazalo i dokazalo da SAD ne samo što nisu prijatelji ove zemlje već su mrzitelji muslimana, a kao krunski dokaz se koristi odnos prema Zidu plača. Problem je utoliko veći što onog časa kada su genocid i bošnjačka ratna stradanja ugrađeni u narativ najnovijeg užasa na Bliskom istoku, SAD ovdje više nema ko da brani: čak i oni kojima je to posao zaziru od gnjeva tiktokaša, tviteraša i ostale pravedničke spin-bulumente. Koja više i ne krije da se i sama, poput Dodika, uzda u Trumpova konačna rješenja. Tako se krug polako zatvara. Na njegovim granicama ostaju prijetnje ratom za Veliku Srbiju, u njegovom epicentru jačaju borci za SDA-ov konačni obračun. I to ne Sebijinim punjenim paprikama, već našim životima. Onakav kakav Dodik priželjkuje. A Bošnjaci se ne bune, već se obračunavaju sa svojim najvećim saveznicima. Ko ne vjeruje, neka sluša Dodika. Može i bez emocija.
I mi i Ameri smo došli do zida plača
15
0
04.12.2023
Bosna i Hercegovina je “ispregovarana” zemlja, nije stvorena na bazi emocija ljudi koji tu državu žele. Te emocije postoje u Republici Srpskoj, ali ne i na nivou BiH. Tako smo došli do zida, i mi i Amerikanci, i vidjećemo kako će se to rješavati. Ovo je najnovija mantra Milorada Dodika, već podugo i službeno najvećeg mrzitelja ove zemlje, koju je pokušao elaborirati kolegi Milanu Ćulibrku iz beogradskog Nina. U zaista sjajno vođenom intervjuu, Ćulibrk je natjerao lidera SNSD-a i predsjednika RS-a da razotkrije vlastite političke pozicije i akcije iz kojih je bjelodano jasno da rušitelju BiH niko ne valja do njega samog, te eventualno najbliže porodice za koju nas uvjerava kako nije mafijaška. Dodik, dakle, ponavlja svoje stavove o Christianu Schmidtu, no saznajemo da on nije prvi za njega nelegalni visoki predstavnik, samo je Carl Bildt bio legalan?!
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
A spisak svojih neprijatelja, na kome prednjače SAD i mrski Zapad, dobrano je proširio - uz vlasnika BN Televizije, visoko mjesto dobio je i RTS, kome ne može da halali vlastiti ispad o ciganiji najvećeg svjetskog tenisera Novaka Đokovića i njegove porodice, čak je vidno iziritiran i srbijanskoj finansijskoj pomoći pogledao u zube i opet Bošnjacima osporio pravo da budu narod - za njega su (samo) muslimani. Aleksandru Vučiću je prigovorio nastojanje da se umiješa protiv njega na prošlim izborima u našoj zemlji. Velika Srbija, podsjeća novinara, nije nikakav jeres, već ideja starija od Vučića, srpski svet u jednoj državi koju on obećava prije 2030.........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
