Banjalučki Kastel u pariskoplavoj, Vijećnica okupana u zastavi Evropske unije, Mostar, Brčko, Tuzla... u svečanom ruhu. Bosna i Hercegovina je dobila zeleno svjetlo Evropskog vijeća za otvaranje pristupnih pregovora, objavio je predsjednik Charles Michel, a Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, odluku je nazvala historijskom, jer ona to zaista i jeste: taj 21. mart 2024. ostat će zabilježen kao veliki i važni datum naše povijesti, dan kada smo kao država položili ispit zrelosti i - recimo to tako - primljeni na fakultet. Sad je do nas, ponavljaju briselski čestitari i (budući) porodični prijatelji, bodreći vlasti BiH da se okrenu zahtjevnim kolokvijima čiji će rezultati diktirati tempo dobijanja validne diplome punopravnog članstva. Prava bitka tek predstoji, a koliko ovisi o političkoj volji, možda i ponajbolje ilustrira podatak da su pregovore sa EU istovremeno otvorile Hrvatska i Turska 3. oktobra 2005. godine. Hrvatska je zeleno svjetlo dobila početkom te godine, no čekala je potvrdu glavne haške tužiteljice o potpunoj suradnji s Tribunalom za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije i taj je uvjet ispunila do već pomenutog datuma, a 1. jula 2013. postala je članica EU. Turska je službeni kandidat bila od 1999, da bi šest godina kasnije krenula u pregovore u kojima je od 35 poglavlja 16 otvorila, a samo jedan - Nauka i istraživanje - bio je zatvoren do maja 2016. Zbog kršenja kriterija podobnosti za članstvo, početkom 2019. pregovori su obustavljeni.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
No, ovo nisu bili razlozi hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću da ispali svoju prognozu kako će pregovori EU sa BiH trajati više od 500 godina, odnosno duže nego je Bosna i Hercegovina (namjerno je zaboravio region) bila pod Turcima. Njegovu izjavu treba čitati cijelu, jer akcenat nije samo na želji da uvrijedi Bošnjake, učitavajući im pusto tursko, već i na onom manje citiranom dijelu u kojem obrazlaže šta bi on uradio da je bio Plenković. Da je, dakle, Milanović bio na čelu HDZ-a i vodio Hrvatsku, on bi davno insistirao na otvaranju pregovora EU sa BiH, a da bi tražio da se Hrvatima u našoj zemlji obezbijedi pravo da biraju svoga člana državnog Predsjedništva: “Treba se izboriti za ono što im je oteto, ono što im pripada prema Daytonu, što se Plenković nije usudio da napravi, a ja ću to uraditi odmah”, poručio je jurišnik na poziciju vrhovnog desničara u zemlji u kojoj je - zahvaljujući i članstvu u EU - Ustavni sud promptno reagirao na njegov pokušaj da bude tri u jedan, i predsjednik i kandidat i lider oporbe. Da li slučajno ili pak namjerno, tek isti dan kada nam je Milanović svojim jezikom čestitao otvaranje pregovora, državni ministar pravde Davor Bunoza pohvalio se Srni kako je Vijeću ministara BiH dao na uvid Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH. Riječ je, objasnio je, o neusaglašenom tekstu, koji je “izradila ranije formirana radna grupa dogovorena između lidera stranaka u vlasti na nivou BiH uz korekcije Ministarstva pravde u Vijeću ministara BiH”. Iz objašnjenja koje ama baš ništa ne objašnjava, već budi sumnju u namjere, najjasnije je zapravo da se priča o izmjenama Izbornog zakona drži vrućom i sve dalje od integriteta izbornog procesa oko kojeg je sve i počelo. Još onda kada je Christian Schmidt, visoki predstavnik u našoj zemlji, dao tri sedmice vladajućoj koaliciji da se dogovori kako će, shodno svojim evropskim ambicijama, usvojiti tehničke izmjene Izbornog zakona da bi se smanjile izborne prevare i povećala transparentnost izbornog procesa. U protivnom, obećao je posegnuti za svojim ovlastima i nametnuti ih. Prošla su puna tri mjeseca, postupak uvođenja elektronskog glasanja nije pokrenut, depolitiziranje biračkih odbora ispostavilo se manje važnim od ambicija da se političkom silom udari na Ustav BiH. Jer, izmjene načina izbora članova Predsjedništva BiH ne mogu se regulirati nijednim zakonom, s obzirom na to da su dio Ustava. Onog dejtonskog, na čije izvore se ne poziva samo Milanović već i Milorad Dodik, njegov politički ahbab od prošlog ljeta.
Euforija zelenog svjetla ne može intervenirati u Ustav BiH, za to je potrebna dvotrećinska većina u državnom Parlamentu. Srećom po sve nas, Christian Schmidt je - uprkos Dodikovom obećanju da će zatvoriti Ured OHR-a dan nakon odluke Evropskog vijeća - i dalje visoki predstavnik u našoj zemlji i ostat će dok se ne ispune uvjeti poznati kao 5 2. Njegova matična Njemačka daje iznimnu potporu EU putu BiH, što je Bundestag opečatio i Rezolucijom u kojoj se insistira na jačanju demokracije. I tu je kvaka: demokrate poput Milanovića i Dodika priznaju samo vlastite ciljeve, za kojima posežu svim nedemokratskim metodama, a najdraža im je ucjena. Ko ne vjeruje, neka se prisjeti zašto Parlament BiH nije usvojio Zakon o sudovima: zato što lideru SNSD-a i predsjedniku Republike Srpske Istočno Sarajevo nije dovoljno RS?! On donošenje zakona uslovljava smještajem Apelacijskog suda u Banju Luku, uprkos svim pokazateljima o poskupljenju čitavog procesa i uostalom uprkos svakom zdravom razumu i pravosudnoj logici. Jasno je to i Evropskom vijeću i Ursuli von der Leyen, jasno je to i svima onima koji su podržali zeleno svjetlo za otvaranje pregovora EU sa BiH, potpuno svjesni da u protivnom i sami moraju identificirati krivce, one koji ucjenama zaustavljaju svako političko dogovaranje unutar BiH. I to je ustvari najveći iskorak trojke u posljednjih 13 mjeseci: SDP, Naša stranka i Narod i pravda pokazali su spremnost i aktivan angažman u procesima dogovaranja. I ogolili kočničare, a u Dodikovom slučaju i naredbodavce sa sjedištem u Kremlju.
Šef Delegacije EU u BiH, ambasador Johann Sattler je u svojoj videočestitci bio jasan: naša je zemlja oduvijek srce Evrope. Oni koji su poveli ratove devedesetih nisu krili ambicije da to srce, zbog svih onih civilizacijskih vrijednosti u koje se Evropa kune, potpuno raščereče. Dayton je uspio sačuvati njegove otkucaje. Sada smo dobili priliku da zakuca jače i glasnije, pred nama je put čija će dinamika i dužina ovisiti o spremnosti za argumentirani dijalog i kompromise. Jačanje demokracije je obrnuto proporcionalno etnokracijama koje nam se nameću i tu će se zapravo najviše i lomiti koplja. No, konačno su probosanske snage dobile bijele figure, samo ih trebaju znati iskoristiti. U prevodu, ako Dodik neće OHR, onda će pristati na ispunjenje zahtjeva za njegovo zatvaranje, ako Čović hoće projekat Južne interkonekcije, onda će odustati od ultimativnih zahtjeva za formiranje privatno-stranačke firme. Ako su iole odani principima demokracije, koalicijski partneri u vlasti ojačat će integritet izbora, a Ustav mijenjati onako kako se to radi u Uniji, voljom većine, a nikako silom zakona koji će neminovno pasti pred Ustavnim sudom BiH. Onim istim na koji proruski demokrata iz Laktaša juriša snagom Z tenkova. Ko god je imao snage da pogleda oskarom nagrađeni dokumentarni film “20 dana u Mariupolju” ukrajinskog novinara Mstislava Černova, zna o čemu govorim: Sarajevo je uspjelo izdržati opsadu, ali mjesta koja su pregazili tenkovi iz susjedstva podijelila su sudbinu Mariupolja. Ukrajinski otpor Rusiji probudio je Evropu i - ako ćemo pravo - pogurao naše otvaranje pregovora. Dužni smo i našim žrtvama i Ukrajini da im se posvetimo i konačno pobijedimo fašiste iz domaćih sokaka. Zeleno svjetlo imamo, razmahale su se i plave zastave, a crvene krpe sami moramo identificirati.
Zeleno svjetlo, plave zastave i crvena krpa
9
0
25.03.2024
Banjalučki Kastel u pariskoplavoj, Vijećnica okupana u zastavi Evropske unije, Mostar, Brčko, Tuzla... u svečanom ruhu. Bosna i Hercegovina je dobila zeleno svjetlo Evropskog vijeća za otvaranje pristupnih pregovora, objavio je predsjednik Charles Michel, a Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, odluku je nazvala historijskom, jer ona to zaista i jeste: taj 21. mart 2024. ostat će zabilježen kao veliki i važni datum naše povijesti, dan kada smo kao država položili ispit zrelosti i - recimo to tako - primljeni na fakultet. Sad je do nas, ponavljaju briselski čestitari i (budući) porodični prijatelji, bodreći vlasti BiH da se okrenu zahtjevnim kolokvijima čiji će rezultati diktirati tempo dobijanja validne diplome punopravnog članstva. Prava bitka tek predstoji, a koliko ovisi o političkoj volji, možda i ponajbolje ilustrira podatak da su pregovore sa EU istovremeno otvorile Hrvatska i Turska 3. oktobra 2005. godine. Hrvatska je zeleno svjetlo dobila početkom te godine, no čekala je potvrdu glavne haške tužiteljice o potpunoj suradnji s Tribunalom za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije i taj je uvjet ispunila do već pomenutog datuma, a 1. jula 2013. postala je članica EU. Turska je službeni kandidat bila od 1999, da bi šest godina kasnije krenula u pregovore u kojima je od 35 poglavlja 16 otvorila, a samo jedan - Nauka i istraživanje - bio je zatvoren do maja 2016. Zbog kršenja kriterija podobnosti za članstvo, početkom 2019. pregovori su obustavljeni.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
No, ovo nisu bili razlozi hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću da ispali svoju prognozu kako će pregovori EU sa BiH trajati više od 500 godina, odnosno duže nego je Bosna i Hercegovina (namjerno je zaboravio region) bila pod Turcima. Njegovu izjavu treba čitati cijelu, jer akcenat nije........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Mort Laitner
Rami G Khouri
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
