Uz sve drugo što je porodilo nedavno OHR-ovo nametanje izmjena Izbornog zakona, u prvom redu najava novih poteza vlasti RS-a u “bijegu” iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, kao koraku dalje u nepriznavanju OHR-ovog šefa, skoro smo izgubili iz vida jednu ne manje opasnu, a kontinuirano upornu nit – prijetnje, najprije Milorada Dodika, a onda i njegovih jastrebova i kobaca, da će “ići do kraja”. To se ponavlja kad god dođe do povoda za uzburkavanje nezadovoljstva, do inspiracije za blokade i opstrukcije i kada im se, valjda, učini izvodljivo, po zdravlje preporučljivo i politički mudro “svečano” obećati sve “do kraja”.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
I prošlosedmična dvodnevna posjeta mađarskog premijera Viktora Orbana našoj zemlji, s višesatnim boravkom u Sarajevu i noćenjem i cjelodnevnim aktivnostima u Banjoj Luci, bila je poriv više za opetovanje tog “do kraja”. Nekako u isto vrijeme, a u očekivanom paketu nastavka otvorenog rušenja ove države, Dodik je – po običaju prilagođavajući svoje javne i medijske nastupe prilikama, sredini i publici kojoj se obraća – za jedan srbijanski medij ponovio “moj glavni grad je Beograd, a ne Sarajevo, jer u Sarajevo idem samo kada moram”. Time kao da je htio da podsjeti na višegodišnju, do frenetičnosti upornu tezu u tome da su “Srbi prisiljeni na Bosnu i Hercegovinu” i da, naravno, jedva čekaju da se to izmijeni – u njihovu korist, a na štetu ove države.
I onda dođe dežurno obećavanje – uz dobrodošli povod neke od mjera i odluka “nepriznatog” OHR-a ili Ustavnog suda BiH, što im je redovno kao prst u oko – da će se ići do kraja. Mediji to uredno zabilježe, neki čak i malo podebljaju, težeći većem efektu i ubjedljivijem “umjetničkom dojmu”, ali nikad – ni od poklonika i zagovarača tog i takvog fantazmagoričnog kraja, a ni od medija – nismo dočekali odgovor na pitanje o čijem i kojem se to, pobogu, kraju radi? Da li se to “zaboravlja” iz razloga nesigurnosti, pa sve ostaje na nivou otrcane floskule, sa poželjnim verbalno-političkim učinkom ili se, pak, radi o nemogućnosti odgovora na upit kome i čemu bi taj i takav kraj – stvarno mogao biti kraj? Dok je to tako, ostaje prostor za nagađanje, špekulacije i pitanja: da li je riječ o ličnom kraju šefa svega i svačega u RS-u; radi li se o kraju ove i ovakve entitetske vlasti; je li u pitanju prekid ionako na minimum svedenih RS-ovih odnosa s međunarodnom zajednicom (najviše sa Zapadom, koji njom dominira); ili – što bi bilo najznačajnije i najveće – kraju zablude o neodrživosti i nemogućnosti države Bosne i Hercegovine?
Od te četiri opcije mogućeg, tako uporno najavljivanog “idemo do kraja”, u slučaju Milorada Dodika ne bi bilo loše smiriti strasti onih koji ga politički odavno pokopavaju. Najrealnije u procjeni zvuče oni koji podsjećaju da su ga na vlast, prije četvrt vijeka, doveli Amerikanci i da bi logično bilo da ga oni i skinu. Ta teza, međutim, ima i neke šupljine. Amerikanci ne vole neuspjehe, a još manje njihovo priznavanje. Priznati Dodika kao neuspjeh ne liči na njih. No, njegovo posredno neutralisanje malo koga bi iznenadilo. Što potvrđuje aktuelni finansijski potres RS-ovih zvaničnika, naseljenih na američku crnu listu. Od Dodika naniže.
Drugi mogući kraj – aktuelne RS-ove vlasti – vezan je za prvu varijantu. Prirodno bi, s Dodikovim odlaskom, otišla i bratija njegovih trabanata, poltrona i svih onih koji su se obilno okoristili ulizivanjem, klimoglavima i bespogovornim poslušništvom. Opozicija bi bila logična alternativa, ali nije preporučljivo stavljati ruku u vatru uz tvrdnju da bi to odmah značilo okretanje novog lista. I zelenu granu – za RS i za BiH.
Treći mogući kraj bi moglo biti potpuno prekidanje odnosa sa međunarodnom zajednicom. Vlast RS-a je na najboljem putu ka tom cilju. Nije, izgleda, još dokučila da to ima cijenu, jer je već košta, a moglo bi koštati još više. U čemu, vidi se, ne pomaže ni grozničavo okretanje Orbanu, Vučiću i Putinu. Oni imaju i daju razumijevanje, ali ne i ono što je RS-u najpotrebnije – pare. Dalja izolacija i prekid odnosa, pogotovo sa Zapadom (uz uvrede diplomatama i zvaničnicima SAD-a, Velike Britanije, Njemačke...) – mogu samo uvećati tu cijenu koštanja.
Konačno, najizvjesniji i najkorisniji produkt bilo koje od opcija “idemo do kraja” je kraj iluzije, čiji korijeni odavno sežu vrlo duboko, o nemogućnosti i neodrživosti Bosne i Hercegovine. Tom zabludom su decenijama pumpani i oblikovani mnogi likovi iz vlasti RS-a, pa su vremenom počeli vjerovati u ono u šta je krajnje glupo vjerovati, jer se ne shvata da tako nešto ne zavisi samo od njih i da se za to šta će biti s ovom državom – još neko itekako pita. I ovdje, a i u svijetu.
Kad sve ovo znamo, onda se s razumljivim nestrpljenjem, čak u nekoj vrsti groznice iščekivanja, valja nadati skorom – uz tekuću krizu i najave novih blokada, ucjena i ultimatuma – odgovoru na pitanje iz naslova ove kolumne. Uz obavezno vjerovanje u to da smo, poslije svega što smo izdurali, zaslužili taj dogovor i da ga nećemo dugo čekati.
“Idemo do kraja” – kojeg i čijeg?
8
1
09.04.2024
Uz sve drugo što je porodilo nedavno OHR-ovo nametanje izmjena Izbornog zakona, u prvom redu najava novih poteza vlasti RS-a u “bijegu” iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, kao koraku dalje u nepriznavanju OHR-ovog šefa, skoro smo izgubili iz vida jednu ne manje opasnu, a kontinuirano upornu nit – prijetnje, najprije Milorada Dodika, a onda i njegovih jastrebova i kobaca, da će “ići do kraja”. To se ponavlja kad god dođe do povoda za uzburkavanje nezadovoljstva, do inspiracije za blokade i opstrukcije i kada im se, valjda, učini izvodljivo, po zdravlje preporučljivo i politički mudro “svečano” obećati sve “do kraja”.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
I prošlosedmična dvodnevna posjeta mađarskog premijera Viktora Orbana našoj zemlji, s višesatnim boravkom u Sarajevu i noćenjem i cjelodnevnim aktivnostima u Banjoj Luci, bila je poriv više za opetovanje tog “do kraja”. Nekako u isto vrijeme, a u očekivanom paketu nastavka otvorenog rušenja ove države, Dodik je – po običaju prilagođavajući svoje javne i medijske nastupe prilikama, sredini i publici kojoj se obraća – za jedan srbijanski medij ponovio “moj glavni grad je Beograd, a ne Sarajevo, jer u Sarajevo idem samo kada moram”. Time kao da je htio da........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Donald Low
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
