Članovi naše brojne “invazione trupe”, koja je 5. decembra pohodila glavni evropski grad, nisu uspjeli ni da raspakuju kofere, po povratku kući, a zasuti smo njihovim izjavama, ocjenama i utiscima, čiji je jedan od efekata bilo pitanje jesu li bili na istom mjestu i istim razgovorima. Prve, još vruće reakcije su uslijedile u potonjim danima, ali je ipak trebalo da prođe malo vremena za to da se “umjetnički dojam” o ekskurziji u Bruxelles uobliči i učvrsti.
Osnova mu je da, kako su realisti očekivali, nije postignuto ništa posebno, ali je bljesnuo arsenal razlika, suprotnosti i udaljenih stavova, što kraj marta iduće godine i očekivanje čuda - uokviruje pesimističkim ramom. Kad se tome doda uhodani briselski birokratski uštogljen odnos prema Zapadnom Balkanu, a našoj zemlji posebno, ostaje tlocrt slike očekivanja da naši politički akteri ulože napor, dogovore se i odluče ono što su famozni uslovi za početak pregovora o članstvu u EU. Elem, stara mantra, koja je odavno zaglavljena u političko-naučnu fantastiku i u naciopatsko-etnokratskom škripcu rubrike “kad na vrbi rodi grožđe”.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Na marginama tog “umjetničkog dojma”, oči bodu karakterne, moralne, profesionalne, političke i druge crte mnogog našeg zvaničnika. Biranim riječima, te crte spadaju u rubriku licemjerja, a kad riječi nisu birane - to je opsjednutost lažima, podvalama, izmišljotinama, ucjenama i kapricima. Nizu i dosad glavobolnih i katkad zastrašujuće nerazumnih primjera, putnici u Bruxelles su - osokoljeni izostankom odgovora na pitanje zašto i čemu je 40-ak zvaničnika i još toliko pratilaca putovalo u centar Evrope, šta je tamo radilo i kakva im je uloga bila - dodali novi teret nemira, strahova i beznađa, ono sa čim smo decenijama prisilno srođeni.
Nije utvrđeno, niti će ikad biti, ko je u tome bio najbrži, najmaštovitiji i najkvarniji - uz nedostižnog šampiona Dodika - kad se briselski utorak pokušavao obojiti vlastitim značajem, ulogom i doprinosom. Možda Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, kad je utiske sredila kroz: “Dogovorili smo nekakve obveze da nastavimo s reformama” (?!), iako ni Elmedin Konaković, a ni Edin Forto nisu propustili priliku da pokažu kako optimizam ima granice, ali i prepreke. Koje treba adresirati na poznatu banjalučku adresu, što je i briselskim dvorima jasno, ali njihovog autora tretiraju skoro k’o malo vode na dlanu.
Idućeg dana, u srijedu, još drastičnije je eksplodiralo licemjerje kao redovno korišten politički alat, pogotovo kada se nacionalno onečisti i šovenski ispolji. I izgubi svaki osjećaj za realno kroz novo doziranje isključivosti, mržnje, izmišljotina... Lako se pogađa: riječ je o prizemnoj predstavi, kojoj jedino pristaje najbolja dosad izmišljena riječ - cirkus, u Sudu BiH i pred njegovim kapijama. Normalan um ne prihvata, iako je na to natjeran, da su našpanovano izdresirani, planski dovedeni i organizovani poslušnici navijačka publika na sudskom procesu licu koga podržavaju kao božanstvo. I bune se protiv navodnih pritisaka na Sud, licemjerno i kvarno miješajući bijele i obične bubrege i zaboravljajući da je baš to što čine - bezuman i sumanut pritisak.
Kada se u masi “spontanih” demonstranata pred Sudom nađu trećina šefa države Željka Cvijanović i entitetski premijer Radovan Višković, pa ponove identičnu rečenicu, pripremljenu u istoj kuhinji, o tome da je “ovo suđenje Bosni i Hercegovini i demokratiji”, a i “srpskom narodu i Republici Srpskoj”, to je blasfemično srozavanje političke funkcije (i ljudskog lika) u blato poltronstva, opčinjenosti kultom ličnosti i siguran put ka generalnoj infekciji sjevernokorejskim virusom. Plus neizbježna Sanja Vulić, danonoćno budna na braniku patriotizma i RS-a, zadužena za mizanscenske detalje u sudnici, pa joj smeta “ćelavi sudski policajac”, koji je “skoro ležao u stolici i puhao za vrat predsjedniku Dodiku”.
Ovo rade, ovako se ukazuju i reaguju protiv “montiranog političkog procesa” oni koji su uvjereni u to da će im povjerovati poluobrazovana i neinformisana masa sljedbenika. I to smatrati važnijim od besparice, nezaposlenosti, malih penzija, ekonomskih problema i ostalih tekovina RS-a... Dok im to govore, isti oni se, na drugom mjestu i u drugoj prilici, zaklinju u Dayton, zovu se njegovim jedino dosljednim poštovaocem i - na licemjeran, a to znači nemoralan, lažan i gdjekad gnusan način - ubjeđuju nas u to da se samo tako gradi evropska budućnost. A ako se to ne želi na njihov način, licemjerje očas postaje simptom opasne boljke - poteže se prijetnja secesijom, jer “mi ne možemo živjeti u takvoj zemlji”.
U kojoj, kao urnek dvoličnosti, obožavani vođa smišlja novu tezu: prijetnje unitarnom (muslimanskom) Bosnom i Hercegovinom, tjeraju ljude iz RS-a, kao da je u RS-u sve idealno, u najboljem redu, a narod se, eto, jedino plaši centralizovane BiH - i zato bježi na drugo, sretnije mjesto. Još samo fali ono otrcano “Blago njima, a teško nama”.
Dva lica nekih lica
19
0
12.12.2023
Članovi naše brojne “invazione trupe”, koja je 5. decembra pohodila glavni evropski grad, nisu uspjeli ni da raspakuju kofere, po povratku kući, a zasuti smo njihovim izjavama, ocjenama i utiscima, čiji je jedan od efekata bilo pitanje jesu li bili na istom mjestu i istim razgovorima. Prve, još vruće reakcije su uslijedile u potonjim danima, ali je ipak trebalo da prođe malo vremena za to da se “umjetnički dojam” o ekskurziji u Bruxelles uobliči i učvrsti.
Osnova mu je da, kako su realisti očekivali, nije postignuto ništa posebno, ali je bljesnuo arsenal razlika, suprotnosti i udaljenih stavova, što kraj marta iduće godine i očekivanje čuda - uokviruje pesimističkim ramom. Kad se tome doda uhodani briselski birokratski uštogljen odnos prema Zapadnom Balkanu, a našoj zemlji posebno, ostaje tlocrt slike očekivanja da naši politički akteri ulože napor, dogovore se i odluče ono što su famozni uslovi za početak pregovora o članstvu u EU. Elem, stara mantra, koja je odavno zaglavljena u političko-naučnu fantastiku i u naciopatsko-etnokratskom škripcu rubrike “kad na vrbi rodi grožđe”.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Na marginama tog “umjetničkog dojma”, oči bodu karakterne, moralne,........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Donald Low
Mort Laitner
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
Michael Kwet
