Tu i tamo se desi da se našim zvaničnicima omakne, pa u javnosti istupe i s onim što je prihvatljivo i normalno. Nažalost, mnogo je više primjera i likova, koji se ukažu riječima i potezima koje je teško svariti, a u nekim slučajevima i lišiti se zatečenosti. U vrhu spiska onih koji, o RS-u kad je riječ, redovno prokližu, nekad i zapanje, učvrstio se Nenad Stevandić, predsjednik entitetskog parlamenta. Ovog puta se našao pozvanim da se oglasi na TV način o najavljenoj rezoluciji Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici, i to u rasističko-mazohističkoj stranputici: uz sintagmu “bijeli muslimani”(?!), za koje mu se ne čini da su vredniji od nekih drugih, više od 8.000 srebreničkih žrtava besramno minimizira, genocid uramljuje u “lokalni karakter” i atare jedne opštine, pa mu to nije dovoljno i poseže za 33.000 ubijenih u Gazi i 800.000 u Ruandi, u odnosu na koje – provlači između redova – broj ubijenih u Srebrenici, po njegovim monstr-aršinima, ispada manje važan.

Čitajte kolumne Zlatka Dukića:

Taj lik je samo jedan iz plejade smjernih trbuhozboraca i “drvenih advokata”, koji su ustalasali javnu scenu u našoj zemlji i u Srbiji i koji, kad voždovi Dodik i Vučić ne uspiju kazati sve, pokupe mrvice i očas popune praznine. Pa će se, u standardno prizemnom refleksu, notornom Aleksandru Vulinu učiniti nedorečena Vučićeva reakcija na ocjenu Denisa Bećirovića. Potom će ministar unutrašnjih poslova RS-a Siniša Karan odlučiti da politički prokliže i nasloni se na Dodika, pa će zaprijetiti sukobima ako u UN-u prođe rezolucija. Tu je i Željka Cvijanović, koja – uz ispad sa slanjem pisma UN-u preko Misije Srbije u Svjetskoj organizaciji – zapomaže da se “rizikuje ponovno rasplamsavanje tenzija i preokretanje napretka ostvarenog ka miru i stabilizaciji u regionu”.

Dakako, na čelu kolone je Milorad Dodik. On će, dosljedan običaju prilagođavanja stavova ušima i očima kojima se obraća, u intervjuu za grčku nacionalnu televiziju ERT kazati ono što ozbiljno ugrožava zdrav razum: da će “mirni raspad BiH podržati svi kojima je stalo do dugoročne stabilizacije prilika na ovim prostorima” i, obrnuto, “oni koji su za dugoročnu destabilizaciju – podržavaju nemogući eksperiment koji se zove BiH”. Uz to što je prirodan slijed reakcija, s napadnim znakovima histerije, na najavu rezolucije o genocidu u Srebrenici, ovo je i nastavak tvrdnje Aleksandra Vučića da se Srbima i Srbiji na ovaj način želi nametnuti kolektivna krivica, da se srpski narod želi proglasiti genocidnim i, kao biber po pilavu, da je to u konačnici put ka ukidanje RS-a(?).

Sve ove i slične, s razumom posvađane i sa normalnim prilikama odavno zavađene poruke i reakcije, ne samo da se lako čitaju i razumiju dugih 29 godina nakon genocida. One su, istovremeno, i potvrda očajničkog sudara laži i podvala sa istinom, koja se, eto, ni nakon toliko vremena ne uspijeva ni sakriti, a kamoli potušiti. Jer, ako se u dosad dostupnom tekstu (prijedloga) rezolucije nigdje ne pominje ni Srbija, ni RS, ni srpski narod, ni aktuelni režim u Beogradu ili Banjoj Luci, logično se nameće pitanje – otkud i zašto baš takva reakcija, gdje se to vidi uperenost rezolucije i stava UN-a protiv Srba i Srbije? Ili će, ipak, biti da se to glatko uklapa u drevnu izreku “Svak’ se češe tamo gdje ga svrbi”?

Ako UN ima namjeru da 11. juli proglasi danom globalnog odavanja počasti žrtvama srebreničkog genocida, ako civilizovan svijet – unatoč svim aktuelnim problemima, ratovima, stradanju ljudi i divljanju nepravde i sile – ne želi zaboravom pokriti najveći genocid u Evropi iza Drugog svjetskog rata, onda je prirodno da se s tim solidariše, da to podrži i u praksi prihvati svaka članica UN-a. Očito je to bio inicijalni motiv Njemačke i Ruande, pokretača inicijative o rezoluciji, a i podrške zemalja sponzora – SAD-a, Čilea, Novog Zelanda, Malezije, Jordana, Turske, Albanije, Slovenije, Francuske, Italije, Irske, Lihtenštajna, Nizozemske i Finske.

Od 193 zemlje članice UN-a, prosta većina će, na zasjedanju Skupštine 2. maja, biti dovoljna za usvajanje rezolucije. Kad se to desi i rezolucija bude usvojena, taj dio priče se završava. Iako rezolucija nije obavezujuća, ipak je mnogo više od samo simbolike. A najvažnije je da se genocid u Srebrenici ne umanjuje, ne potcjenjuje i anticivilizacijski ne negira. Što je korak dalje u odnosu na ono što je istovrsna rezolucija doživjela u Vijeću sigurnosti, kada je spriječena bezumnim ruskim vetom.

Čak i tako zapjenušano orkestrirana, nabrušena i nacionalistički isključiva, s elementima pomračenja uma, frtutma koja je počela još kad je najavljena ova, makar i zakašnjela rezolucija, znak je da je to dobrodošao politički akt UN-a, važan za globalno ovjeravanje istine i pravde i normalizaciju stanja i odnosa. Pod uslovom da, jednog lijepog dana, ne bude onih koji to monstruozno negiraju i umanjuju “lokalnim karakterom” i koji hronično boluju od paranoičnog i naciopatski iščašenog straha od “ponovnog rasplamsavanja tenzija i preokretanja napretka”.

QOSHE - Frtutma zbog jedne rezolucije - Zlatko Dukić
menu_open
Columnists Actual . Favourites . Archive
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Frtutma zbog jedne rezolucije

11 14
16.04.2024

Tu i tamo se desi da se našim zvaničnicima omakne, pa u javnosti istupe i s onim što je prihvatljivo i normalno. Nažalost, mnogo je više primjera i likova, koji se ukažu riječima i potezima koje je teško svariti, a u nekim slučajevima i lišiti se zatečenosti. U vrhu spiska onih koji, o RS-u kad je riječ, redovno prokližu, nekad i zapanje, učvrstio se Nenad Stevandić, predsjednik entitetskog parlamenta. Ovog puta se našao pozvanim da se oglasi na TV način o najavljenoj rezoluciji Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici, i to u rasističko-mazohističkoj stranputici: uz sintagmu “bijeli muslimani”(?!), za koje mu se ne čini da su vredniji od nekih drugih, više od 8.000 srebreničkih žrtava besramno minimizira, genocid uramljuje u “lokalni karakter” i atare jedne opštine, pa mu to nije dovoljno i poseže za 33.000 ubijenih u Gazi i 800.000 u Ruandi, u odnosu na koje – provlači između redova – broj ubijenih u Srebrenici, po njegovim monstr-aršinima, ispada manje važan.

Čitajte kolumne Zlatka Dukića:

Taj lik je samo jedan iz plejade smjernih trbuhozboraca i “drvenih advokata”, koji su ustalasali javnu scenu u našoj zemlji i u Srbiji i koji, kad voždovi Dodik i Vučić ne uspiju kazati sve, pokupe mrvice i........

© Oslobođenje


Get it on Google Play