Ne znam da li je telepatsko predskazanje ili puka slučajnost to što sam – dva dana prije vijesti o tome da je grupa RS-ovih poslanika u Parlamentu BiH Kongresu i Senatu SAD-a i Evropskom parlamentu uputila pismo, kojim upozorava na naše prilike i posebno “brine” zbog terorističke opasnosti – s prijateljem, državnim poslanikom iz Federacije, usput razgovarao. Pošto zna šta mislim o Parlamentu i nekim likovima u njemu, nije ga iznenadilo pitanje o tome da li, prije ulaska u zgradu na Marindvoru u Sarajevu, popije neki lijek za smirenje. Odgovorio je potvrdno, kazavši da, zasad, uspijeva ostati na manjim dozama.
Kada smo, dva dana kasnije, saznali za pismo veterana Nebojše Radmanovića, Nikole Špirića i Sredoja Novića i mlađih snaga Sanje Vulić i Čedomira Jovanovića, i površnim pogledom se mogla uočiti njegova idejno-nacionalna ostrašćenost i kontaminiranost. Podsjećajući na ono što je prije 33 godine bila matrica, na kojoj se krenulo s agresijom na našu zemlju, s karadžićevskom “filozofijom” odnosa prema muslimanima i islamu, pismo je izazvalo burnu reakciju. Autori i njihovi brojni istomišljenici je zovu histerijom, budući da su dobri poznavaoci običaja svog histeriziranja prema onome što im se ne dopada, ali nisu umanjili proizvedeni utisak.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
On je uokviren izostankom čuđenja, jer smo navikli na povremene ispade opsesije zvaničnika RS-a da, u maniru ruralnih jadikovki, pišu pisma na američke i evropske adrese. Sjećamo se ljetošnjeg provaljivanja članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović, kada je pismom generalnom sekretaru UN-a Antoniju Guterresu pokušala osporiti legalnost šefa OHR-a, pa dobila odgovor koji nije očekivala. Znamo i za običaj Vlade RS-a da dvaput godišnje šalje svoje izvještaje u Ujedinjene nacije, kao kontrapunkte zvaničnom raportu OHR-a, koji redovno završe u otpadu. Samodopadljivog umišljaja o državničkoj snazi i autoritetu se ne ustežu ni neki drugi likovi ovog entiteta. Svjež je primjer Nenada Stevandića, čelnika Narodne skupštine, koji je pisao predsjednici njemačkog Bundestaga, zavapivši da vrati kući Christiana Schmidta, pa su mu, kao otužnoj neznalici, odgovorili i podučili ga da njemačka država i njen parlament nemaju ništa sa imenovanjem šefa OHR-a, o tome se odlučuje na drugom mjestu i na drugom kontinentu. Nekako u isto vrijeme, opet se oglasila Vlada RS-a, smatrajući se pozvanom – i pri tome prizemno i pogano sugerišući da je RS država – da iz svog Ministarstva za evropske integracije i međunarodnu saradnju, posredstvom ženevskog ureda Stalne misije BiH pri UN-u (u kojem stoluje Bojan Vujić, SNSD-ov “razbijač”, koji se onomad propisno izblamirao kao naš ambasador u SAD-u), piše ministarstvima vanjskih poslova važnih zemalja o “trenutnoj situaciji u BiH”.
U očekivanju nekog novog pisma s istog izvora i s istim urnekom krivotvorenja i destrukcije, vraćam se tekućem učinku opsesije o kojoj je riječ. Iako su na pismo RS-ovih parlamentaraca promptno reagovali Denis Zvizdić, Nermin Nikšić, grupa poslanika Parlamenta BiH iz Federacije i mnogi drugi, što je bilo i očekivano i potrebno, ipak su promakle neke “sitnice”. One se nipošto ne smiju ignorisati, a sadržane su u izostanku odgovora na ključno pitanje: šta se pismom željelo i šta se iza njega krije? Jer, upadljivo je autorsko proklizavanje bar na tri tačke: prvo, na presedanu da poslanici najvišeg državnog organa jedne zemlje tužakaju i ocrnjuju vlastitu državu, manirom klasičnih tužibaba; drugo, šta se to očekuje, kakva podrška ili pomoć od istih onih (SAD i zapadne zemlje) o kojima se misli sve najgore; treće, zar su autori pisma zaista toliko plitki i neupućeni ako misle da oni kojima su pisali nemaju potrebne, pravodobne i kompletne informacije o stanju u BiH, pa jedva čekaju da ih o tome obavijesti baš ova petorka?
Teško je vjerovati da je potpisnicima ovo promaklo. Ali, nije teško povjerovati u to da se iza svega krije precizan cilj: prikazati stanje u BiH opasno radikalizovanim i utočištem terorista “na spavanju” (u čak 100 paradžemata, koliko je izbrojao Siniša Karan, ministar unutrašnjih poslova RS-a), kako bi se imao alibi za novu fazu destabilizovanja BiH i, usput, Zapadnog Balkana. Čemu naginje, na izopačen način, i drama telefonske sjednice Vijeća ministara, minule subote, kada je “budni” Staša Košarac bio protiv dolaska u BiH članova porodica naših državljana izbjeglih iz Gaze i, uz podršku ministra sigurnosti Nenada Nešića, ocijenio ih terorističkim rizikom i onda kada su u osnovnoškolskom uzrastu.
Uz sve to, a pod teretom opasno zračećeg značaja ove teme, kad se sljedeći put susretnem s onim prijateljem-poslanikom, očekujem promjene. Recimo to da poveća dozu medikamenta za smirenje, bez koga se ne ide u Parlament BiH i ne ostaje stabilan uz ono što se tamo radi.
Pisma lete i tamo i amo
22
0
21.11.2023
Ne znam da li je telepatsko predskazanje ili puka slučajnost to što sam – dva dana prije vijesti o tome da je grupa RS-ovih poslanika u Parlamentu BiH Kongresu i Senatu SAD-a i Evropskom parlamentu uputila pismo, kojim upozorava na naše prilike i posebno “brine” zbog terorističke opasnosti – s prijateljem, državnim poslanikom iz Federacije, usput razgovarao. Pošto zna šta mislim o Parlamentu i nekim likovima u njemu, nije ga iznenadilo pitanje o tome da li, prije ulaska u zgradu na Marindvoru u Sarajevu, popije neki lijek za smirenje. Odgovorio je potvrdno, kazavši da, zasad, uspijeva ostati na manjim dozama.
Kada smo, dva dana kasnije, saznali za pismo veterana Nebojše Radmanovića, Nikole Špirića i Sredoja Novića i mlađih snaga Sanje Vulić i Čedomira Jovanovića, i površnim pogledom se mogla uočiti njegova idejno-nacionalna ostrašćenost i kontaminiranost. Podsjećajući na ono što je prije 33 godine bila matrica, na kojoj se krenulo s agresijom na našu zemlju, s karadžićevskom “filozofijom” odnosa prema muslimanima i islamu, pismo je izazvalo burnu reakciju. Autori i njihovi brojni istomišljenici je zovu histerijom, budući da su dobri poznavaoci običaja svog histeriziranja prema onome........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Donald Low
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
