U listopadu prošle godine sudjelovala sam na Global Leadership Forumu u Washingtonu, koji je za 150 ovogodišnjih stipendista Hubert Humphrey programa razmjene iz 90 zemalja svijeta organizirao američki State Department. Kako se Hubert Humphrey stipendija dodjeljuje pojedincima koji imaju dokazani utjecaj na društvo u kojem žive i kako je ona usmjerena na poticanje daljnjeg karijernog razvoja tih pojedinaca, Global Leadership Forum služi kao platforma na kojoj se ti pojedinci upoznaju s globalnim društvenim izazovima i uče se, razmjenjujući vlastita iskustva, kako se s tim izazovima nositi.
Međutim, identificirati zajedničke globalne izazove za 90 zemalja čiji predstavnici sudjeluju na tom skupu nije nimalo jednostavan zadatak za State Department jer su te zemlje po mnogočemu drugačije, od lokacije i klime, do stupnja ekonomskog razvoja i političkog uređenja.
Upravo iz tog razloga, teme Global Leadership Foruma su definirane tako da budu zajedničke što je većem broju zemalja koje su na njemu zastupljene. Predmet skupa stoga su bile teme poput prava na pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, osiguranje opskrbe vodom, hranom i energijom, zaštita temeljnih ženskih prava i prava manjina, omogućavanje pristupa temeljnim bankovnim uslugama i razvoj mikro poduzetništva.
Slušajući iskustva drugih stipendista iz zemalja u kojima ni ova temeljna prava nisu zajamčena, nas nekolicina stipendista iz srednje i istočne Europe smo se pomalo osjećali kao da smo na taj skup pali ravno s Marsa. Jedna je stvar, naime, čitati o djeci u nama nekoj tamo dalekoj zemlji koja nemaju pristup ni vodi ni hrani, i koja nemaju mogućnost pohađanja osnovnoškolskog obrazovanja, a nešto je posve drugo kad ljudi koje ste osobno upoznali svjedoče kako se nose s takvim izazovima. Tada iskustveno doista osjetite duboku zahvalnost jer ste se imali sreće roditi u dijelu svijeta u kojem su ta, doista osnovna ljudska prava, ipak u velikoj mjeri zajamčena.
I unatoč svemu što je nama u Hrvatskoj zajamčeno i što uzimamo zdravo za gotovo, premda pretežiti dio stanovništva svijeta može o tim istim pravima (koja su za njih luksuz) samo sanjati, hrvatska kolektivna svijest opterećena je osjećajem stagnacije i propadanja. S jedne strane, takav osjećaj je posve opravdan, ako znamo da smo prije pada Berlinskog zida bili treća najbogatija buduća nova zemlja članica Unije, a danas smo četvrta najsiromašnija.
Takav osjećaj je opravdan i ako znamo da se nakon ulaska Hrvatske u Uniji praktički desetina našeg stanovništva iselila u bogatije zemlje Unije. No s druge strane, meni je nakon spomenutog skupa u Washingtonu postalo kristalno jasno da ne cijenimo dovoljno ono što već imamo, i da se možda dijelom baš i zbog toga ne trudimo dovoljno unaprijediti svoje društvo kako bi nam svima skupa bilo još i bolje. Istina je i da naši razvojni izazovi ne nalikuju na one s kojima se susreću mnoge siromašnije afričke, azijske i latinoameričke zemlje, no baš ta spoznaja da nisu sve zemlje na istoj razini trebala bi nas motivirati da učimo od onih zemalja čiji stupanj razvoja je viši od našeg i da u najvećoj mogućoj mjeri primjenjujemo njihove pozitivne prakse.
I u ovom slučaju, moj sada već šestomjesečni boravak u Sjedinjenim Američkim Državama na Hubert Humphrey stipendiji omogućio mi je brojne uvide što bi se u Hrvatskoj moglo raditi drukčije, a što bi proizvelo pozitivne i široko rasprostranjene učinke za čitavo naše društvo. Ne tvrdim, naravno, da u Americi cvjeta cvijeće u svim aspektima života, jer je kvaliteta i priuštivost života u Hrvatskoj po mom subjektivnom mišljenju u Hrvatskoj i dalje značajno veća. No ipak, u nekim kolektivnim vrijednostima i ponašanjima američko društvo je doista miljama ispred hrvatskog. I baš u područjima gdje mi najviše zaostajemo za Amerikancima krije se najveći izvor našeg potencijalnog budućeg rasta, ukoliko mi budemo u stanju drugačije vrijednosti i ponašanja usvajati i tako se mijenjati na bolje.
Najveću razliku između američkog vrijednosnog sustava i hrvatskog vidim prije svega u vrednovanju znanja. Američki sustav prepoznaje, otvara širom vrata i jako vrednuje znanje. Hrvatski ne baš. Nije naime nimalo slučajno što je ne tako davno jedan hrvatski političar ustvrdio da kilo mozga kod nas košta dvije marke. Jer ta konstatacija najbolje oslikava hrvatski vrijednosni stav prema znanju. Niti pet kolumni mi ne bi bilo dovoljno da opišem razmjere svoje frustracije uslijed činjenice da čak i u hrvatskom akademskom sustavu, u kojem sam provela više od dva desetljeća, i u kojem bi znanje trebalo biti i mjerilo i najvažnija odrednica uspjeha, znanje najčešće predstavlja zadnju rupu na vrijednosnoj svirali. Ništa bolje nije ni u drugim sustavima, uključujući onaj poslovni (korporativni). U jednom nedavnom istraživanju Svjetske banke tako je anketnim ispitivanjem utvrđeno da su hrvatski menadžeri u prosjeku nedovoljno obrazovani, ali su istovremeno natprosječno samopouzdani. Nedostatak meritokratskih kriterija i adekvatnog vrednovanja znanja dovodi do negativne selekcije i onemogućava da inovativni pojedinci s novim idejama i primjerenim kompetencijama dođu u poziciju da pozitivno utječu na svoju neposrednu zajednicu i društvo u cjelini.
Druga najveća razlika između američkog i hrvatskog sustava vrijednosti je percepcija preduvjeta za uspjeh. U Americi to je, uz znanje, ustrajan i dugotrajan rad, u Hrvatskoj je to snalaženje kako bi se u što je moguće kraćem roku (često na nelegalan način) zaradilo što više. Američka formula uspjeha je 1 posto inspiracije (što možemo donekle poistovjetiti sa znanjem) i 99 posto znoja (odnosno ustrajnog rada). Kod nas je to pak princip 'zdrpi i zbriši', koji je tijekom vremena uzdignut na jednu posve novu razinu, pa umjesto da se zbriše nakon što se zdrpilo, postalo je kulturološki prihvatljivo da se javno pokazuje ono što se zdrpilo. Primjera uspjeha postignutih na takav način je previše. S druge strane, jako nam nedostaje javno profiliranih pojedinaca koji mogu biti uzori drugima koji vlastitim primjerom demonstriraju koliko i kako je ustrajan i dugotrajan rad važan za bilo kakav uspjeh. Ponekad mi se čini da se takvi pojedinci najradije skrivaju od javnosti jer se vrijednosno ne uklapaju u dominantnu formulu hrvatskog uspjeha.
Tportalov izbor Vizionara godine stoga je važan kamen temeljac u građenju nekih novih hrvatskih kolektivnih vrijednosti i ponašanja. On javnosti predstavlja i promovira upravo ljude sa znanjem, novim idejama i kompetencijama koji su predanim radom postigli nešto što je podjednako korisno i za njih i za njihove zajednice i za zemlju u cjelini. Promocijom takvih ljudi i prepoznavanjem njihovih uspjeha gradi se nova kultura uspjeha i prebacuje se fokus s depresivnog narativa o neizbježnoj stagnaciji i propadanju na inspirativni narativ o tome koliko svaki pojedinac svojim vlastitim znanjem i radom može prodonijeti svojoj zajednici.
U društvima poput američkog koja se nalaze na samom rubu tehnološke granice, vizionar je osoba koja ima originalne ideje o tome kako bi nešto moglo izgledati u budućnosti i kako bi se stvari trebale promijeniti da se takva budućnost manifestira. U društvima poput hrvatskog koja tek trebaju stići na tehnološku granicu, i u kojima je princip 'zdrpi i pokaži' temeljna kulturološka odrednica uspjeha, biti vizionar ima možda i ponešto drugačije značenje. Hrvatski vizionari možda neće dobiti Nobelovu nagradu za nova znanstvena otkrića, ali će svojim autentičnim ustrajanjem na znanju i predanom radu otvoriti prostor nekim za nas novim i drugačijim vrijednostima. A onda kada se te vrijednosti ukorijene, samo nam nebo može biti granica.
KOMENTAR MARUŠKE VIZEK Nije iluzija nego vizija: Umjesto formule 'zdrpi i briši', da dvije stvari ipak prepišemo od Amerikanaca?
17
6
12.02.2024
U listopadu prošle godine sudjelovala sam na Global Leadership Forumu u Washingtonu, koji je za 150 ovogodišnjih stipendista Hubert Humphrey programa razmjene iz 90 zemalja svijeta organizirao američki State Department. Kako se Hubert Humphrey stipendija dodjeljuje pojedincima koji imaju dokazani utjecaj na društvo u kojem žive i kako je ona usmjerena na poticanje daljnjeg karijernog razvoja tih pojedinaca, Global Leadership Forum služi kao platforma na kojoj se ti pojedinci upoznaju s globalnim društvenim izazovima i uče se, razmjenjujući vlastita iskustva, kako se s tim izazovima nositi.
Međutim, identificirati zajedničke globalne izazove za 90 zemalja čiji predstavnici sudjeluju na tom skupu nije nimalo jednostavan zadatak za State Department jer su te zemlje po mnogočemu drugačije, od lokacije i klime, do stupnja ekonomskog razvoja i političkog uređenja.
Upravo iz tog razloga, teme Global Leadership Foruma su definirane tako da budu zajedničke što je većem broju zemalja koje su na njemu zastupljene. Predmet skupa stoga su bile teme poput prava na pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, osiguranje opskrbe vodom, hranom i energijom, zaštita temeljnih ženskih prava i prava manjina, omogućavanje pristupa temeljnim bankovnim uslugama i razvoj mikro poduzetništva.
Slušajući iskustva drugih stipendista iz zemalja u kojima ni ova temeljna prava nisu zajamčena, nas nekolicina stipendista iz srednje i istočne Europe smo se pomalo osjećali kao da smo na taj skup pali ravno s Marsa. Jedna je stvar, naime, čitati o djeci u nama nekoj tamo dalekoj zemlji koja nemaju pristup ni vodi ni hrani, i koja nemaju mogućnost pohađanja osnovnoškolskog obrazovanja, a nešto je posve drugo kad ljudi koje ste osobno upoznali svjedoče kako se nose s takvim izazovima. Tada iskustveno doista osjetite duboku zahvalnost jer ste se imali sreće roditi u dijelu svijeta u kojem su ta, doista osnovna ljudska prava,........
© tportal
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Belen Fernandez
Rami G Khouri
Mort Laitner
Rachel Marsden
Donald Low
Bradley Blankenship
Ali Fathollah-Nejad
Nikkei Editorial
Abbas Juma
Michael Kwet
