Srbija protiv nasilja se podijelila. Na jednoj strani je stav da vlast nije ispunila preporuke ODIHR-a, pa pošto nema elementarnih uvjeta za iole fer i poštene izbore, na njih ne treba izići. Druga strana ne spori neregularnost u kojoj će teći glasanje 2. juna u Beogradu i ostalim mjestima. Međutim, ona smatra da bi bojkot izbora ostavio lokalne samouprave bez predstavnika opozicije još četiri godine, a ionako ih u većini općina nema već osam. Također i da bi se SNS-u prepustio sav politički prostor bez aktivne borbe.

Pojednostavljeno: struja za bojkot je ubjeđena da bi se ovim delegitimizirao Vučić i natjerao na suštinsko popuštanje; ona druga je skeptična i vjeruje da demontiranje naprednjačke vlasti mora početi od odozdo prema gore kroz preuzimanja lokalnih samouprava, jačanja stranačke infrastrukture i, na taj način, povećalo uključivanje građana u politički život.

Na kraju, pred Srbijom protiv nasilja ostale su dvije opcije – bojkot ili izlazak na izbore. Izabrana je podjela. Ali, to nije najgore. Nevažno je čak i tko je bio u većini, a tko u manjini na finalnom glasanju unutar koalicije; svako tko išta zna o aktivnom opozicionom djelovanju mora se okanuti ocjena poput „trojanac“, „prodana duša“, „kupio ga Vučić“, „izdajnik“, „korisni idiot“ i sličnih – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu ličnu i svaku drugu cijenu svog političkog angažmana.

Zato bi najgore bilo da oba krila podijeljene koalicije umjesto sa Vučićem i naprednjacima započnu uzajamni obračun. A kako im je osnovni cilj isti uprkos različitom viđenju metoda da dođu do njega, potrebno je poštovanje kako oba sučeljena stava, tako i njihovih zastupnika. Niti jedni niti drugi nisu problem Srbije – naprotiv.

I još nešto.

Bez obzira na svu ogorčenost i nepovjerenje, ostaje otvoreno pitanje da li je u podijeljenoj Srbiji protiv nasilja izrečena zadnja riječ? Treba se nadati da nije.

To što više nisu zajedno, ne mora označiti kraj svake suradnje. Obje strane se i dalje moraju boriti za normalne izborne uvjete. A pošto stižu informacije da će lokani odbori stranaka koje se zalažu za bojkot u pojedinim mjestima ipak izići na izbore, valjda je svima u interesu da opozicija tamo preuzme vlasti ili ostvari što bolji rezultat i spriječi krađu narodne volje.

Uprkos svemu, prostor za suradnju i kompromise postoji, posebno na osnovnim postulatima opozicionog djelovanja. U njih spada i uzajamno nenapadanje. Ukoliko do njega ipak dođe, ceh će platiti zajedno.