Dok nastaje ovaj tekst, članice Srbije protiv nasilja važu da li će ili neće izići na objedinjene beogradske i lokalne izbore 2. juna. Prema nekim nagovještajima, većina je za – to je uostalom bio prvobitni i ključni zahtjev ove koalicije – pa se očekuje da će za sobom povući i manjinu. U suprotnom, biće to kraj Srbije protiv nasilja.

Duh bojkota prethodno je olako pušten iz boce i sada ga nije lako vratiti. Vreme je prorajtano, šteta počinjena: kampanja opozicije uveliko kasni, lidere i stranačake organe tek čekaju dogovori oko kvota i kandidata, a biračko tijelo podjeljeno je na pristalice i protivnike izlaska na izbore.

Ima li vremena za sanaciju? Svakako, ali samo ako postoji svijest da se ni izgubljena sekunda više neće moći nadokanditi. „Da narodu bude jasno“: nije problem u borbi za minimalne izborne uvjete, već u propuštanju opozicije da uspostavi komunikaciju i mobilizaciju pristalica neopohodnu za izlazak na birališta. Fraze „izbora neće biti ili“„aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu ozbiljna politika.

Optimisti smatraju da je Vučićevo prihvatanje spajanja beogradskih i lokalnih izbora rezultat pritiska opozicije nakon Rezolucije Evropskog parlamenta i preporuka ODIHR-a. Dakle, režim je ipak oslabljen. Sigurno ima istine u ovoj školi mišljenja. Samo – postoji li razloga za busanje u prsa?

Pesimisti naime smatraju da je od samog početka u pitanju Vučićev plan. Ukratko: zamajavanje, držanje u stalnoj napetosti i trovanje odnosa unutar opozicije da bi joj u zaustavnom vremenu rekao – kada ste toliko zapeli, eto vam beogradskih i lokalnih izbora istog dana.

Tako je ostvario bar dva cilja. Prvi – nesmetano je vlastitu kampanju stavio pod krov, čekaju ga samo još fasada i unutrašnji radovi. Drugi – teško da bi građani, a kamoli Evropska unija poslije spajanja izbora 2. juna razumjeli pozive na bojkot. Istina, ni ranije za takvo što nisu pokazivali bilo kakav entuzijazam.

Poslije svega, opozicija je u teškoj situaciji. No, ona nije beznadežna ako joj se pogleda u oči, razdvoje zalutali od pravih političara. To će reći da od famozne referendumske atmosfere i velikih očekivanja više ne smije biti ništa. Ono od čega i te kako nešto može ispasti jeste žestoka borba za svaki glas u svakom gradu i selu, te kada je riječ o Beogradu – podjednako na Vračaru i Kaluđerici.

Čak i male pobjede protiv naprednjačkog režima mogu prerasti u velike. Zbog čega? Zbog toga što Vučićeva piramida moći ne trpi naprsline. Kada se jednom počnu širiti – nezaustavljive su.