Uprkos velikoj reklami, emitiranje serije „Sablja“ na RTS-u odlaže se do daljnjeg. U službeno objašnjenje (poziv na neimenovani festival), narod slabo vjeruje. Čaršija zato priča da tema serije nekom smeta. Tko li je samo taj?

Prava „Sablja“ je imala dva kraka. Prvi je bio obračun sa Zemunskim klanom, vrhom Jedinice i drugim kriminalnim ekipama pride. Ako tu išta ima sporno, to je likvidacija Duće Spasojevića i Mileta Lukovića Kuma. Nikad nije razjašnjeno da li ih je izrešetao premoreni i nervozni tim sajovaca kako im ne bi izmakli iz ruku ili je postojalo neformalno naređenje – „nema uhapšenih“. Naime, pojedini članovi Đinđićevog, ali i Koštuničinog kabineta, petljali su sa Legijom i „Zemuncima“ samo da bi napakostili onim drugima. I danas, kao i onda, stoji uvjerenje da bi Spasojević i Kum o tome imali što reći.

Aludira li serija na nekog tko bi tu nešto mogao znati, a veoma je blizak režimu? Ne zna se, publika nije vidjela.

U drugi krak prave „Sablje“ spada čuvena politička pozadina atentata na Đinđića. Nju su djelovi Demokratske stranke i DOS-a korisitili za difamaciju glavnog konkurenta – Koštuničinog DSS-a. Nisu tu stali: svako tko je pitao što to rade ili tražio da objasne svoju ulogu u turbulentnim godinama poslije Petog oktobra 2000. proglašavan je za saučesnika u političkoj pozadini. Isturanjem mrtvog Đinđića kao grudobrana, pravi cilj im je bila zaštita svojih pozicija i interesa. Koliku su štetu time počinili reformskim procesima svjedoči njihovo današnje uhljebljenje u naprednjačkom režimu.

Nagovještava li serija „Sablja“ nešto od ovog? Ne zna se, publika nije vidjela.

Ipak, istina je da je atentat na Zorana Đinđinića ozbiljno najavljivan. Ta ogavna rabota pripada radikalima, ali i političkim imbecilima koji su vjerovali da mogu iskoristiti njihovu beslovjesnost. Na mitingu pred odlazak u Hag Šešelj je najavljivao „krvavo proljeće“, Toma Nikolić upozoravao Đinđića da je i „Tito imao probleme sa nogom prije smrti“, a mladi Vučić ronio gorke suze što ostaje bez kuma i partijskog šefa. Čak i kad su od radikala postali naprednjaci, nisu se distancirali od tih izjava i politike. Sam Šešelj je prije atentata imao sastanke sa izvršiocima, a Toma Nikolić je obećavao reviziju njihovih presuda čim je postao predsjednik Srbije.

Da li zbog ovog režimski trabanti tvrde da je prerano za seriju „Sablja“? Ne zna se, publika nije vidjela.

Ima još nešto, možda i najvažnije. Točno je da su Vučićevi propagandisti jedno vrijeme širili javnu sablazan uspoređujući ga Đinđićem. Odavno to ne govore. Jer kako bi i mogli kada aktualni predsjednik Srbije danas sve više liči na onog iz devedesetih. Da li serija „Sablja“ na to podsjeća, naročito pred proljetne izbore, a poslije skandaloznih zimskih zbog kojih je Srbija opet evropski parija? O čemu se tu radi, najbolje je sažeo sam Đinđić pred Peti oktobar 2000:

„Kada ode Milošević, nikad više slična vlast ne sme da se ponovi. Ko god od nas pokuša da ga imitira, već posle pet minuta morate da ga prepoznate i kažete ‘Odlazi!’, dosta nam je bio jedan Milošević u dvadesetom veku, ne treba nam u dvadeset i prvom niko sličan. To je ono što ste dužni sebi i svojoj zemlji.“