Očaj je dobio novu dimenziju. U ćeliji KPZ Padinska Skela trojica osuđenika, balavih zlikovaca – dvojica 20, jedan 21. godinu – danima su sadistički mučili, ponižavali, silovali i na kraju ubili sedamdesetčetverogodišnjeg Stanimira B, penzionera. Ovakav horor iz pakla ne spada ni u najgore noćne more.

Stanimira B. niko nije zaštitio. Niko mu nije pomogao. Niko ga nije ni pogledao. Okončao je život u prisustvu vlasti, jezivo i neizrecivo izmrcvaren – fizički i psihički. Nije imao trideset hiljada dinara za novčanu kaznu zbog toga što je sa balkona za Novu godinu bacio petardu, pa je dobio trideset dana zatvora. A tamo su ga u ćeliji sačekale tri pirane ispisane sa spiska bazične čovječnosti.

Padinjak nije zatvor za najteže kriminalce. Naprotiv, u njega dolaze osobe osuđene za lakša krivična djela, ali i ljudi nalik Stanimiru B. Njegovi mučitelji i ubice, po svoj prilici obične su jajare, sitni kriminalci i kukavice. Iznuđivanje novca za zatvorsku kantinu mučenjem penzionera koji u životu nije imao ni prekršajnu prijavu, bio im je tek povod, neka vrsta samoopravdanja za zvjerstvo. Nastavili su i kad je Stanimir B. ostao bez prebijene pare.

Zašto? Zato što im je sadistička tortura nad starim i nemoćnim čovjekom davala osjećaj moći; zato što su na taj način sticali „zatvorsku reputaciju“; zato što im se prosto moglo. I najvažnije – zato što su slijedili duh vremena u kojem za nepočinstva besprizornih, beskrupuloznih i bestijalnih račun plaćaju slabi, obespravljeni i siromašni. Za jajare iz Padinjaka nepojmljiva svirepost i sadizam bio je način za upisivanje u tako shvaćenu „elitu“, makar i iza rešetaka. Sudbina Stanimira B. zato je slika u ogledalu i društva u kojem je živio i svih nas.

Ali kako je moguće da niko od čuvara ništa nije čuo i vidio, ni jedan zatvorenik prijavio ili doušnik dojavio? Stanje Stanimira B. svima je sve govorilo. Tek prilikom obdukcije kada je postalo prekasno, ustanovljeno je što je sve pretrpio i kako je ubijen.

I kuda vodi pokretanje disciplinskih postupaka protiv sedam čuvara i prebacivanje upravnika Padinjaka na niži položaj? Zar su toliko neophodni za utjerivanje kapilarnih glasača da mogu proći sa umanjenjem zarada od 20 posto kako bi režim, kao i na svakim izborima, opet dobio u zatvorima više do 90 posto glasova? Da li je to razlog za izostanak krivičnih prijava i sistematske istrage? Ili možda strah da javnost stekne makar i djelomični uvid u razmjere korupcije i bezakonja?

Mnogo je ovdje pitanja, ali je samo jedno pravo. Ono glasi – gdje mi to živimo?